Analitička sociologija kao korak ka profesionalizaciji? Između teorijskog formalizma i aktivizma
U članku Multiparadigmatičnost u sociologiji: bogatstvo ili nered? dr. sc. Erik Brezovec otvorio je veći broj važnih i za sociologiju relevantnih tema poput pitanja o poteškoćama paradigmi, dihotomiji i između profesionalne i javne sociologije te potencijalnog rješenja u vidu analitičke sociologije. U skiciranju vlastitih razmišljanja o ovim temama krenut ću od objašnjenja što je to analitička sociologija te koje su implikacije njezina mogućeg izbora kao dominantne sociološke paradigme, ali i razmotriti postoji li nered u sociologiji te je li on posljedica pomiješanih perspektiva i dezorijentacije.
Vijci i matice analitičke sociologije
Premise analitičke sociologije u principu ne pružaju mogućnost utemeljenja neke nove paradigme. Ona je usmjerena na modeliranje društvenih relacija u rasponu društveno-individualno-društveno, ne radeći pritom ontološke distinkcije između različitih razina društvene stvarnosti nego im iz praktičnih razloga pristupa čisto metodološki (Hedström, 2005: 74). Prema Hedströmovoj razradi (str. 72), analitička sociologija primarno je metodološko polazište, a tipična analitička shema objašnjavanja djelovanja je DBO[i] – želje, uvjerenja, prilike. Želje, uvjerenja i prilike su matrica za povezivanje društvene okoline i pojedinca preko koje se radi konceptualizacija istraživanja te kasnija analiza. To omogućava jednostavnije i utemeljenije modeliranje. Fokus je na pojedincu. Kako to izgleda u praksi?
U spomenutoj knjizi Hedström i Åberg simuliraju stope nezaposlenosti prema kombinacijama razina socijalne interakcije (sa i bez) i stupnja obrazovanja (niže, srednje, visoko). Taj empirijsko kalibrirani model aktera (ECA) pokazuje da bi najveći utjecaj na smanjenje stope nezaposlenosti imalo eliminiranje socijalne interakcije (str. 142). Iako pruža vrlo zanimljiv i utemeljen princip korištenju podataka, sama analiza više govori o odnosima između kombinacija varijabli, nego o tome što to u stvarnosti znači. Je li uopće moguće, i smisleno, eliminirati socijalnu interakciju u objašnjavanju bilo kojeg društvenog fenomena? Iz te perspektive ljudi su akteri, a akteri su objekti u simulaciji gdje se traže razlike između različitih relacija. U ironičnom obratu, usmjerenost na bolje objašnjavanje individualnih djelovanja paradoksalno dovodi do ignoriranja društvene stvarnosti. Ovdje je vidljivo formalističko obilježje koje sam autor jasno izražava:
”čini mi se vrlo jasnim da je modeliranje utemeljeno na akterima predodređeno da postane dominantan oblik teorijskog formalizma u sociologiji. Fleksibilnost takvog pristupa znači da ga se može koristiti u izvlačenju društvenih posljedica gotovo bilo koje interakcijske strukture i logike djelovanja” (Hedström, 2005, 87)
U tom smislu analitička sociologija je metodološki zahvalno polazište za pristup različitim fenomenima, no nema inherentan paradigmatski potencijal. Njezinu suštinu dobro opisuje sintagma vijci i matice (Elster, 2000), koji su temelj bilo kojeg društvenog mehanizma. U pozadini ideje je težnja da se društveni fenomeni objasne bez ‘crne kutije’ tj. pojmova koji su smisleni, ali ekplanacijski prazni poput – kognitivne pristranosti, nagona za imitiranjem, habitusa etc. (Boudon, 1998, 175). Cilj analitičke sociologije je unaprijediti ranije pristupe teorije racionalnog izbora i modeliranje aktera (Hedström, 2005). Tu je najznačajniji utjecaj Jamesa S. Colemana, i njegove nadogradnje metodološkog individualizma (1990). Za njega se sustav sastoji od individualnih djelovanja i orijentacija, gdje se interakcije između pojedinaca pokazuju kao emergentna obilježja na razini sustava (Coleman, 1990, 5). Ovo je temelj Colemanova broda u kojem se makro fenomeni objašnjavaju kao posljedice mikro fenomena, odnosno individualnih djelovanja. U takvom paradigmatskom modelu analitička se sociologija usmjerava na modeliranje relacije 2 (u ovom slučaju vrijednosti i ekonomskog djelovanje).

Paradigme, istraživački programi i objašnjenja
Iz ovog primjera vidljivo je da su određeni postulati koje analitičari zagovaraju prisutni od početaka sociologije. Prema Ritzerovoj tipologiji riječ je o socijalno-definicionističkoj paradigmi (1976, 160 ) ili onome što bismo nazvali interpretativnom paradigmom. Analitička sociologija taj istraživački put kombinira s metodološkim individualizmom kako bi što razrađenije objasnila odnos čimbenike djelovanja na mikro razini.
U slijedu teorijskih ideja, formalističko-logičkih tumačenja i metodoloških uputa, vidljiv je kontinuitet znanstvenog razvoja. Dakle, analitička bi sociologija predstavljala jedan od istraživačkih programa zrele znanosti (Lakatos, 1980). Ali isto vrijedi za paradigmu socijalnih činjenica. Sam Ritzer u nju uvrštava Mertona, koji je unaprijedio izvorne Durkheimove postavke. No, on nije samo unaprijedio logičko-formalnu strukturu teorije, već je doprinio boljem razumijevanju društvenih procesa, aktera i njihova položaja u strukturi.
Složen splet uputa koje analitička sociologija nudi nisu jednako prikladne za različite društvene fenomene. Samo prakticiranje (i razumijevanje) specifične metode nije isto što i objašnjavanje društvenih fenomena. Tu dolazimo do činjenice da postavljanje znanosti prema jednom poprilično rigoroznom istraživačkom programu pretpostavlja visoku dozu znanja i logistike, a takve modele teško je razviti bez suradnje sa statističarima, matematičarima, fizičarima i dr.[ii] Moguće ih je naravno ‘kopirati’ ili oponašati, no tek onda dolazimo u probleme produkcije i postprodukcije. Ukratko, ništa ne priječi da postavke modeliranja aktera postanu dio svojevrsnog ritualizma (sic Merton), kao što se to dogodilo s p vrijednosti. Stoga, profesionalna sociologija na tragu analitičkog modela ne ide nužno u pravcu objašnjenja društvenih mehanizama. Sociologija nikad ni nije izgubila odrednicu traženja objašnjenja. Njezino profiliranje kao instrumenta racionalnosti je stara i udaljena ideja s korijenima od Comtea i Durkheima. Durkheim je zagovarao sekularizam na tragu morala te nove znanosti. Vrijednosne borbe su inherentna značajka znanosti. Služi li onda rasprava o analitičkoj sociologiji samo kao društvena distinkcija da se razdvoji profesionalnu od ne-profesionalne sociologije?
Recimo da je jedna od zadaća (latentnih funkcija) sociologije, na tragu Bourdieua, klasifikacija. Što analitička sociologija klasificira? Jedan ‘zločesti’ disciplinarni komentar o razlikama između znanostima bio je da se psiholozi interesiraju za obilježja mjernih instrumenata, dok se sociolozi zanimaju za obilježja skupina. Za što bi se zanimao analitički sociolog? Klasifikaciju objektnih relacija i obilježja modela? Dakle, ni analitička sociologija po sebi ne može izbjeći zamke koje kolega Brezovec spominje jer kao prvo, ona se može vrlo lako pretvoriti u apstrahirani empirizam[iii] te, kao drugo, osim što se može orijentirati refleksivno (prema unutra, metodološki kao što je objašnjeno) ništa ju ne priječi da postane puki priljepak javne sociologije. Ovo posljednje nije jednostavno, ali je lako moguće. Stoga mi dvojbe o posljedicama multiparadigmatičnosti ne djeluju u potpunosti utemeljeno, kao što mi se takvima ne čine ni tvrdnje o paradigmatskoj dezorijentiranosti. Paradigme usmjeravaju, one su zapravo i usmjerile analitičke sociologe. Fizika uostalom funkcionira s još većim brojem paradigmi.
Aktivizam i analitički formalizam kao dva sociologijska pola
Stoga mi se čini da je znatno smislenije orijentirati se prema pitanju što čini sociologiju zrelom znanošću, a koje stoji u pozadini navedenih teorijskih razvoja. Analitička sociologija predstavlja korisnu metateoriju, ali nikako ne paradigmu, pa niti centar za unificiranje različitih teorijskih pristupa i istraživačkih predmeta. Pluralizam teorija nije isto što i pluralizam istraživačkih predmeta ili empirijskih pristupa. Ostaje pitanje kako se gradi pristup problemu, na koji način nastaje istraživački dizajn i koje teorijske postavke koristi. U moru teorija i empirijskih smjernica takav uvjet sve je teži.
Iz te perspektive gledano, aktivizam o kojem piše kolega Brezovec i analitički formalizam predstavljaju dva pola. Prvi potpuno uključen u objekt istraživanja, emocionalno, politički i profesionalno, a drugi potpuno odvojen od njega, skriven iza formula, tipologija i izračuna. Akteri tih ‘ekstrema’ su „aktivisti“ i „numerati“, svaki želeći oblikovati dio stvarnosti prema svojim uvjerenjima. Primjer smanjenja nezaposlenosti kroz smanjivanje socijalne interakcije, srećom samo u simulaciji, vrlo je ilustrativan. Balansiranje teorijskih i empirijskih pristupa s javnim angažmanom mi se čini vrlo važnom dimenzijom sociologije kao zrele znanosti. Dizanje profesionalne barijere kroz analitičku sociologiju ne funkcionira pored ostalog i zato što svatko može slijediti načela analitičke sociologije i provoditi društvena istraživanja, bez osvrta ili poznavanja konteksta, povijesti ili alternativnih teorijskih pristupa. Stoga trenutni pluralizam nipošto nije otegotna okolnost nego prostor za kontinuirani progres. Ili da se poslužim Lakatosevim mislima: ”Racionalnost radi znatno sporije no što većina ljudi misli, a čak i onda pogrešivo.
[i] Skraćenica od desires, beliefs, opportunities
[ii] Studij sociologije vođen takvom paradigmom zahtijevao bi veliku količinu ne-sociološkog znanja.
[iii] Abstracted empiricism je naziv u Millsovom izvorniku, gdje se u slobodnijem prijevodu i duhu tog vremena abstracted može prevesti kao odsutan od ili nepažljiv prema okolini.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Autor
-
Toni Pranić je viši predavač na Pravnom fakultetu Osijek. Rođen 1986. godine u Zagrebu, diplomirao je sociologiju te završio preddiplomski studij povijesti na Hrvatskim studijima. Od 2014. godine radi na Pravnom fakultetu Osijek gdje sudjeluje u izvođenju nastave na studijima prava, socijalnog rada te na stručnom upravno studiju. Doktorski je student na Sveučilištu Eötvös Loránd u Budimpešti, pod mentorstvom dr.sc. Pétera Bodora. Bio je mlađi je urednik u časopisu Pravni vjesnik od 2018 do 2024. Glavni istraživački interesi su mu pitanja pravednosti, društvene nejednakosti, pravna kultura, digitalizacija, kvalitativne metode istraživanja te naravno, sociološke teorije.
View all posts