Navijači, ultrasi i huligani između identiteta, otpora i nasilja

Nogometne navijače javnost najčešće primjećuje onda kada njihovo ponašanje prijeđe granice sporta: tijekom nasilnih sukoba, političkih provokacija ili javnih prosvjeda. Navijački pokret odavno je prerastao okvire sporta, a njegove organizirane skupine razvile su vlastite identitete, pravila i interese koji ne moraju biti podudarni s interesima klubova kojima pružaju podršku. Razumijevanje tog procesa zahtijeva povratak društvenim okolnostima u kojima su nastajali i razvijali se nogometni klubovi i zajednice njihovih navijača.

Nogometni klub kao simbol zajednice

Već sami nazivi i simboli brojnih nogometnih klubova svjedoče o njihovoj dubokoj ukorijenjenosti u društvenu strukturu vremena i prostora u kojima su nastajali. Londonski Arsenal osnovali su 1886. godine radnici tvornice oružja Royal Arsenal u Woolwichu, zbog čega su klub i njegovi navijači do danas poznati kao Topnici (Gunners), a top je ostao prepoznatljiv simbol kluba. West Ham United nastao je iz nogometne momčadi radnika brodogradilišta i željezare Thames Ironworks, osnovane 1895. godine. Nadimci Čekićari (Hammers) i Željezari (Irons), kao i dva prekrižena čekića na grbu, čuvaju uspomenu na industrijsko i radničko podrijetlo kluba. Različite povijesti ovih klubova ilustriraju kako se nogomet razvijao kroz lokalne zajednice, radnička udruženja, susjedstva i druge oblike društvenog povezivanja. Klub je postupno postajao simbol zajednice i osjećaja pripadnosti, a nogometna utakmica mjesto javnog izražavanja lokalnog ponosa i identiteta. Može se reći da su radničke, lokalne i ine zajednice vrlo brzo shvatile da štujući svoje sportske kolektive zapravo štuju sebe same.

Još je izraženija povezanost nogometa s religijskim i etničkim identitetima, što posebno dobro ilustrira povijesno suparništvo škotskih klubova Celtica i Rangersa. Celtic je osnovan 1887. godine u Glasgowu, ponajprije radi prikupljanja pomoći siromašnoj irskoj katoličkoj zajednici, dok su Rangersi tijekom vremena postali snažno povezani s protestantskim, britanskim i unionističkim identitetom. Njihovo suparništvo, poznato kao Old Firm, odražava povijest migracija, društvenih podjela, religijskih razlika i nacionalnih identiteta. Zanimljive primjere pružaju i amsterdamski Ajax te londonski Tottenham, klubovi koji su zbog povijesne povezanosti s lokalnim židovskim zajednicama stekli reputaciju „židovskih klubova”. Dijelovi njihovih navijačkih skupina s vremenom su prihvatili židovske oznake kao simbole vlastitog identiteta, iako većina navijača nije židovskog podrijetla. Kod Ajaxa su se tako pojavljivale Davidove zvijezde, izraelske zastave i naziv Superjoden, dok su pojedini Tottenhamovi navijači prihvatili naziv Yid Army, izvorno povezan s antisemitskim uvredama protivničkih navijača. Takvo prisvajanje identiteta pokazuje snagu simboličkog povezivanja, ali otvara i složena pitanja o odnosu navijačke kulture, etničkih stereotipa i antisemitizma[1].

Nogometni stadioni kao politička pozornica

Osim klasnih, lokalnih, etničkih i religijskih identiteta, nogometni klubovi i njihove navijačke skupine nerijetko su postajali i simboli političkih i ideoloških opredjeljenja. Na tribinama su se reproducirale podjele koje su već postojale u društvu, ali su ondje katkad dobivale nove, zaoštrenije oblike. Jedan od najpoznatijih primjera jest rimski gradski derbi između Lazija i Rome. Lazio je tradicionalno povezivan s konzervativnijim i desno orijentiranim društvenim krugovima, dok je Roma, osobito zbog svojih korijena u radničkoj četvrti Testaccio, dugo njegovala imidž kluba radničke klase i političke ljevice. Dio Lazijevih ultrasa prihvatio je otvoreno neofašističku simboliku, dok su među Rominim navijačima djelovale skupine izrazito lijevog političkog predznaka. Kasniji razvoj pokazuje koliko takve podjele mogu biti promjenjive jer su i među Rominim ultrasima s vremenom ojačale desničarske skupine. Na lijevom dijelu političkog spektra posebno su prepoznatljive navijačke kulture njemačkog St. Paulija i talijanskog Livorna. St. Pauli, klub iz hamburške četvrti snažne alternativne i kontrakulturne tradicije, postao je međunarodno prepoznatljiv simbol antifašizma, antirasizma i otpora komercijalizaciji nogometa. Livornova navijačka kultura snažno je obilježena komunističkom i radničkom tradicijom, pa su na njegovim tribinama desetljećima bili prisutni simboli revolucionarne ljevice[2].

Zanimljiv je i povijesni razvoj velikih nogometnih suparništava u bivšoj Jugoslaviji. Crvena zvezda i Partizan osnovani su 1945. godine, ali u različitim institucionalnim okvirima novog socijalističkog poretka. Crvena zvezda nastala je pod okriljem antifašističke omladinske organizacije Srbije, dok je Partizan bio povezan s Jugoslavenskom narodnom armijom. Njihovo suparništvo stoga nije moguće tumačiti kao jednostavnu podjelu između političke ljevice i desnice, nego kao nadmetanje različitih institucija, identiteta i društvenih mreža unutar istoga političkog sustava. S raspadom Jugoslavije i jačanjem nacionalizma tijekom kasnih osamdesetih i devedesetih godina mijenjale su se i političke simbolike njihovih navijačkih skupina pri čemu su obje skupine otklizale u radikalni nacionalizam.

Složen primjer predstavljaju Hajduk i Dinamo, odnosno Torcida i Bad Blue Boysi čije su se suparništvo i politička značenja također mijenjali kroz različite povijesne okolnosti. Hajduk, osnovan 1911., tijekom Drugoga svjetskog rata odbio je nastupati pod talijanskim okupacijskim vlastima, a 1944. godine obnovljen je na Visu i djelovao kao momčad Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Nakon rata odbio je ponudu da postane armijski klub sa sjedištem u Beogradu, čime je dodatno učvršćena njegova povezanost sa Splitom i Dalmacijom. Dinamo je pak osnovan 1945. u Zagrebu, ali je postupno postao važan simbol zagrebačkog urbanog identiteta, a u različitim razdobljima i hrvatske nacionalne pripadnosti. Tijekom kasnog socijalizma nogometne tribine sve su izraženije postajale prostor artikulacije nacionalnih i političkih napetosti, osobito u godinama neposredno prije raspada Jugoslavije, kada se među navijačima Hajduka i Dinama razvijao i osjećaj zajedništva zasnovan na hrvatskom nacionalnom identitetu „Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska, njima se ponosi čitava Hrvatska“.

Njihovo današnje suparništvo prije svega odražava snažne regionalne identitete te složen odnos političkog, gospodarskog i simboličkog središta države prema njezinu jugu. Zagreb i Split nisu samo gradovi čiji se klubovi natječu za sportske trofeje, nego i prostori različitih povijesnih iskustava, lokalnih mitova i narativa, društvenih predodžbi i osjećaja pripadnosti.[3]

Nogomet stoga ne treba promatrati samo kao prostor na kojem se postojeće društvene podjele odražavaju. Stadion je i mjesto njihova aktivnog oblikovanja i (re)produkcije. Kroz pjesme, zastave, transparente, koreografije, rituale i suparništva apstraktni kolektivni identiteti postaju vidljivi, emocionalno snažni i društveno djelotvorni.

Navijački pokret u hrvatskoj sociologiji

Složenost navijačkog fenomena prepoznata je i u domaćoj sociološkoj tradiciji, osobito u radovima Srđana Vrcana, Dražena Lalića i Benjamina Perasovića. Vrcan je nogomet promatrao u kontekstu širih društvenih odnosa, političkih sukoba i strukturnih promjena. U knjizi Nogomet, politika, nasilje (2003.) te u svojim znanstvenim radovima upozoravao je da navijačko nasilje nije moguće razumjeti isključivo kao posljedicu individualne agresivnosti ili devijantnosti, nego ga treba promatrati u društvenim okolnostima koje mu daju značenje. Posebno je ilustrativna njegova analiza sukoba Bad Blue Boysa s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom oko imena Dinamo, u kojoj pokazuje kako naizgled sportsko pitanje može prerasti u sukob političke moći i kolektivnog identiteta navijača[4].

Dražen Lalić u svojoj pionirskoj studiji Torcida: pogled iznutra (1993.) pozornost usmjerava na svakodnevni život navijačke skupine, njezinu unutarnju organizaciju, vrijednosti, rituale i odnose među pripadnicima. Dugotrajnim terenskim istraživanjem pokazuje da navijače nije moguće razumjeti samo na temelju njihovih najvidljivijih, često nasilnih oblika ponašanja. Navijačka skupina istodobno je prostor solidarnosti, prijateljstva i oblikovanja identiteta, ali i prostor u kojem se razvijaju specifične norme koje mogu poticati sukobe i nasilje[5]. U kasnijim istraživanjima Lalić upozorava i na složen odnos između političkih uvjerenja pojedinaca i kolektivnog ponašanja[6]. Pripadnici skupine mogu sudjelovati u ekstremističkim skandiranjima čak i kada osobno ne dijele ideologiju koju takve poruke izražavaju, vođeni potrebom za pripadanjem, grupnom solidarnošću ili željom za provokacijom.

Na ove se uvide nadovezuju istraživanja Benjamina Perasovića, koji navijački pokret promatra kroz teorijske koncepte supkulture, (neo)plemena i društvenih pokreta. U radu Supkultura, pokret ili (neo)pleme? oslanjajući se na etnografska istraživanja upozorava da navijačke skupine nije moguće svesti na jednu društvenu kategoriju. One razvijaju vlastite vrijednosti, simbole i pravila ponašanja, stvaraju snažne emocionalne veze među pripadnicima, ali mogu djelovati i kao organizirani društveni akteri. To posebno dolazi do izražaja u otporu komercijalizaciji nogometa, netransparentnom upravljanju klubovima i udaljavanju sporta od lokalnih zajednica[7].

Radovi ove trojice sociologa upućuju na zajednički zaključak: razumijevanje navijačkog pokreta zahtijeva istodobno sagledavanje širega društvenog konteksta, unutarnje kulture navijačkih skupina i njihove sposobnosti da samostalno djeluju u društvenom prostoru. Upravo je razvoj te samostalnosti jedno od ključnih obilježja suvremenog ultras pokreta.

Od navijača do ultrasa: kada tribina postaje zaseban društveni svijet?

Premda organizirano navijanje ima znatno dulju povijest, suvremeni ultras pokret oblikovao se krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća u Italiji. Među njegovim pionirima ističe se milanska Fossa dei Leoni, osnovana 1968. godine, dok su navijači Sampdorije 1969. osnovali skupinu Ultras Tito Cucchiaroni, među prvima koje su u svojem nazivu koristile izraz ultras. Nastanak ultras pokreta vezan je uz razdoblje velikih društvenih previranja, studentskih prosvjeda, radničkih mobilizacija i političke polarizacije. Dio obrazaca organiziranja, simbolike i načina kolektivnog djelovanja tadašnjih društvenih pokreta prenosi se i na nogometne tribine, odakle se postupno širi diljem Europe.

Ultras pokret donosi bitnu promjenu u shvaćanju navijanja. Dok je tradicionalni navijač ponajprije vezan uz klub i njegove sportske rezultate, ultrasi pripadnost sve snažnije vežu uz navijačku skupinu. Ona razvija vlastite simbole, pravila, hijerarhije i rituale, a tribina postaje njihov teritorij koji treba simbolički, a ponekad i fizički braniti. Koreografije, transparenti, pjesme i organizirana putovanja prestaju biti samo sredstva podrške momčadi te postaju načini potvrđivanja grupnog identiteta i demonstracije snage. Status unutar skupine stječe se aktivnim sudjelovanjem u njezinu životu, prisutnošću na gostovanjima, doprinosom organizaciji i spremnošću na podređivanje individualnih interesa kolektivu. Postupno se razvija svojevrsno međunarodno ultras polje s vlastitim pravilima i hijerarhijama ugleda, u kojem sportski uspjesi klubova nisu presudno mjerilo vrijednosti. Navijački simbolički kapital stječe se odanošću skupini, prisutnošću na gostovanjima, organizacijskim doprinosom i ugledom među drugim skupinama. Tako nastaje sustav društvenog priznanja koji u znatnoj mjeri funkcionira neovisno o sportskim rezultatima.

Suvremeno navijaštvo obilježava neobičan paradoks: skupine koje nastaju radi podrške nogometnom klubu s vremenom mogu postati relativno autonomne zajednice kojima vlastiti ugled, simbolička moć i položaj među drugim navijačkim skupinama postaju jednako važni, a ponekad i važniji od uspjeha momčadi. Klub ostaje temeljni simbol pripadnosti, ali skupina postaje zajednica kroz koju se ta pripadnost svakodnevno živi, potvrđuje i vrednuje. Njezini pripadnici stoga mogu u vlastitoj navijačkoj aktivnosti pronalaziti smisao i društveno priznanje neovisno o tome pobjeđuje li njihov klub ili gubi.

Hrvatski primjeri posebno dobro potvrđuju ovu tezu. Bad Blue Boysi su tijekom dugogodišnjeg sukoba sa Zdravkom Mamićem i upravom Dinama gotovo potpuno odvojili vlastito djelovanje od svakodnevnog života kluba, pa čak i od njegovih sportskih uspjeha. Iako je Dinamo u tom razdoblju osvajao naslove prvaka u gotovo neprekinutom nizu i redovito sudjelovao u elitnim europskim natjecanjima, značajan dio njegovih najvatrenijih navijača bojkotirao je utakmice, pokazujući da su im pitanja upravljanja klubom i očuvanja vlastitih načela važniji od rezultata na terenu. Njihovo udaljavanje od kluba pritom nije značilo odricanje od Dinama, nego je upravo privrženost vlastitoj viziji kluba predstavljala temelj otpora njegovoj upravi.

S druge strane, Torcida je dodatno učvrstila svoj identitet i društveni utjecaj upravo u razdoblju najdugotrajnije rezultatske krize u Hajdukovoj povijesti. Nakon što su se navijači kroz projekt Naš Hajduk izborili za mogućnost sudjelovanja u odlučivanju o klupskoj budućnosti, njihova je organizacijska i simbolička snaga nastavila rasti, premda Hajduk već 21 godinu čeka naslov prvaka Hrvatske, a nakon 16 godina izbivanja tek je ove godine uspio ponovno izboriti plasman u skupinu, odnosno ligašku fazu europskog klupskog natjecanja. Zanimljivi su i primjeri navijačkih skupina klubova poput Osijeka, Cibalije i Varteksa, čije navijačke skupine nastavljaju njegovati snažne kolektivne identitete unatoč ne prevelikim sportskim uspjesima. U takvim okolnostima navijačka skupina postaje samostalni izvor društvenog priznanja i simboličkog kapitala, a sportski rezultat prestaje biti presudno mjerilo njezina uspjeha. Upravo onda kada klub ne ostvaruje uspjehe ili se navijači sukobljavaju s njegovim vodstvom, navijačka skupina može postati još važnija svojim pripadnicima.

Od ultrasa do huligana: nasilje kao oblik grupnog ponašanja

Razvoj navijačkih skupina kao relativno autonomnih društvenih zajednica otvara pitanje gdje prestaju navijački rituali, a počinje nasilje. U javnom diskursu pojmovi navijača, ultrasa i huligana često se upotrebljavaju kao sinonimi, premda označavaju različite oblike ponašanja i identifikacije koji se tek djelomično preklapaju. Dok je navijač u najširem smislu osoba koja podržava određeni sportski klub, ultras pripada organiziranoj navijačkoj kulturi s vlastitim pravilima, ritualima i hijerarhijama. Huliganstvo se ponajprije odnosi na nasilno i destruktivno ponašanje povezano sa sportskim suparništvima. Ove kategorije nije moguće potpuno razdvojiti jer ista osoba može istodobno biti predani navijač, pripadnik ultras skupine i sudionik nasilnih sukoba.

Za razumijevanje tog fenomena važno je razlikovati nasilje kao individualni čin od nasilja kao društveno oblikovanog ponašanja. U određenim navijačkim skupinama fizički sukob postaje sredstvo dokazivanja hrabrosti, odanosti i spremnosti na žrtvu za kolektiv. Sudjelovanje u sukobima tada može predstavljati svojevrsni ritual potvrđivanja pripadnosti i stjecanja ugleda unutar skupine. Razvija se specifična hijerarhija vrijednosti u kojoj spremnost na fizički obračun donosi simbolički kapital, dok se izbjegavanje sukoba može tumačiti kao slabost ili nedostatak lojalnosti. Takvi obrasci posebno dolaze do izražaja u odnosima između suparničkih skupina, gdje nasilje katkad poprima obilježja ritualiziranog nadmetanja za prestiž i dominaciju. Dio sukoba pritom je unaprijed dogovoren i organiziran, što pokazuje da nasilje nije uvijek posljedica trenutnog emocionalnog naboja, nego može biti i sastavni dio supkulturnih pravila i strategija[8].

Ovdje je korisno prisjetiti se Durkheimova pojma kolektivne efervescencije, tj „kolektivnog vrenja“, odnosno stanja pojačane emocionalne povezanosti, ekstaze i zanosa koje nastaje tijekom zajedničkih rituala. Nogometna tribina gotovo je školski primjer takvog iskustva. Tisuće ljudi istodobno pjevaju, skandiraju, podižu ruke, nose iste simbole i sudjeluju u zajedničkom emocionalnom doživljaju. Pojedinac pritom stječe snažan osjećaj pripadnosti nečemu većem od sebe, a granica između osobnog i kolektivnog identiteta postaje manje izražena. Takva emocionalna energija može pridonijeti i slabljenju individualne samokontrole, konformizmu te prihvaćanju ponašanja koja bi pojedinac izvan skupine možda smatrao neprihvatljivima. Kolektivna efervescencija sama po sebi ne proizvodi nasilje, ali može pojačati učinke postojećih grupnih normi i emocionalnih reakcija.[9]

Zanimljiv primjer takvog kolektivnog ponašanja predstavljaju rasistička vrijeđanja tamnoputih nogometaša, osobito hukanje i povremeno bacanje banana, koja su početkom 2000-ih bila prisutna i na hrvatskim stadionima. Pritom je važno razlikovati društva s kolonijalnom prošlošću, u kojima takvi postupci imaju duboke povijesne korijene, od hrvatskog društva koje takvo iskustvo nema. Teško bi bilo tvrditi da su svi navijači koji su sudjelovali u takvim provokacijama bili uvjereni rasisti. Za mnoge je to vjerojatno bio preuzeti obrazac navijačkog ponašanja, način provociranja protivnika i potvrđivanja pripadnosti skupini. Posebno je apsurdno bilo to što su isti ljudi koji su hukali tamnoputim igračima protivničkih momčadi istodobno bez ikakvih problema podržavali i slavili tamnopute igrače vlastitoga kluba. No izostanak osviještene rasističke ideologije ne umanjuje rasistički karakter samog postupka. Strože sankcije UEFA-e i politike nulte tolerancije prema rasizmu pridonijele su promjeni odnosa prema takvim postupcima. Primjer pokazuje kako se diskriminatorno ponašanje može održavati kao grupni ritual i bez dosljedno usvojene rasističke ideologije, ali i kako promjena institucionalnih pravila može utjecati na ponašanje čak i kada osobna uvjerenja ostaju nepromijenjena.

Slični mehanizmi mogu se prepoznati i u korištenju ekstremističkih simbola i parola. Pojedinac ne mora osobno zagovarati određenu ideologiju da bi sudjelovao u njezinu javnom veličanju. Motivacija može proizlaziti iz potrebe za pripadanjem, želje za provociranjem protivnika ili nespremnosti na suprotstavljanje dominantnom ponašanju skupine. Međutim, činjenica da netko određeni simbol koristi radi provokacije ne mijenja njegovo povijesno značenje ni društvene posljedice njegove javne upotrebe. Normalizacija ekstremističkih simbola kroz navijačke rituale može pridonijeti njihovu postupnom prihvaćanju u javnom prostoru. Navijačko nasilje pritom nije moguće promatrati izolirano od društva u kojem nastaje. U vrijednostima i ponašanjima navijačkih skupina mogu se prepoznati obrasci prisutni i u drugim društvenim područjima: nepovjerenje prema institucijama, glorifikacija fizičke snage, isključivost prema drukčijima, tolerancija nasilja ili uvjerenje da se društveni sukobi mogu rješavati demonstracijom moći. Stadion takve obrasce katkad čini vidljivijima i intenzivnijima, ali ih ne stvara nužno sam. Svođenje navijačkog nasilja isključivo na problem pojedinačnih izgrednika može prikriti njegove šire društvene uzroke, jednako kao što njegovo objašnjavanje društvenim okolnostima ne smije umanjiti odgovornost konkretnih počinitelja.

Između otpora i društvene moći: tko govori u ime navijača?

Jedna od najvažnijih karakteristika suvremenog ultras pokreta njegova je sposobnost da se iz zajednice okupljene oko sportskog kluba pretvori u organiziranoga društvenog aktera. Navijačke skupine mogu mobilizirati velik broj ljudi, organizirati humanitarne aktivnosti, sudjelovati u javnim prosvjedima, suprotstavljati se korupciji i netransparentnom upravljanju sportskim klubovima te utjecati na javne rasprave o pitanjima koja sa sportom nemaju neposredne veze. U društvima obilježenima nižim povjerenjem u institucije i razmjerno niskom razinom građanskog angažmana takva mobilizacijska sposobnost može predstavljati važan oblik društvenog kapitala.

Skupine koje vlastiti legitimitet grade na otporu autoritetima s vremenom i same mogu postati utjecajni centri neformalne moći. Njihova organiziranost, brojnost i sposobnost mobilizacije omogućuju im znatan utjecaj na klupske uprave, lokalne političke strukture i javnost. Problem pritom nije u njihovu pravu na organizirano društveno djelovanje, nego u mogućnosti da vlastitu društvenu snagu poistovjete s pravom predstavljanja svih navijača, grada ili regije. Legitimnost zahtjeva ne proizlazi iz sposobnosti mobilizacije, a pripadnost određenoj navijačkoj skupini ne daje monopol nad tumačenjem interesa šire zajednice. Takvo prisvajanje prava na autentičnost stvara prostor za isključivanje drukčijih mišljenja i pritisak na one koji se ne uklapaju u dominantnu sliku zajednice. Pritom se pojavljuje paradoks da skupine koje se pozivaju na slobodu, neovisnost i otpor autoritetima unutar vlastitih redova mogu razvijati izrazito čvrste hijerarhije, stroge norme ponašanja i snažne mehanizme konformizma i isključivanja neistomišljenika.

Odnos navijačkih skupina i politike dodatno usložnjava ovu sliku. Premda navijačke skupine ističu svoju političku neovisnost, njihovo djelovanje zbog toga ne mora biti politički neutralno. Javno zauzimanje stajališta o pitanjima identiteta, povijesti, društvenih vrijednosti ili odnosa prema institucijama može imati političke posljedice, čak i kada skupina ne podržava nijednu konkretnu stranku. Politički akteri pritom mogu nastojati iskoristiti popularnost i mobilizacijsku snagu navijačkih skupina radi vlastite legitimacije, dok pojedine skupine mogu pokušavati ostvariti utjecaj koristeći se političkim okolnostima i suparništvima. Zbog toga je važno razlikovati društvenu snagu od društvene legitimnosti. Činjenica da neka skupina može okupiti tisuće ljudi, organizirati spektakularne koreografije ili izazvati snažne reakcije javnosti govori o njezinoj organiziranosti i simboličkoj moći, ali sama po sebi ne dokazuje opravdanost njezinih zahtjeva. Pravo na javno izražavanje nezadovoljstva, kritiku institucija i organizirano građansko djelovanje pripada svima, a nijedna društvena skupina, bez obzira na brojnost, povijest ili popularnost, ne može zahtijevati izuzeće od pravila koja vrijede za ostale građane. Snaga kolektivnog identiteta ne može biti zamjena za demokratski legitimitet.

Navijački pokret kao ogledalo društvenih proturječnosti

Povijesni razvoj navijačke kulture, od prvih radničkih i lokalnih zajednica okupljenih oko nogometnih klubova do suvremenih ultras skupina, pokazuje kako je navijački pokret postupno stekao znatnu autonomiju u odnosu na sport iz kojeg je proizašao. Navijačke skupine razvile su vlastite interese, pravila, hijerarhije i kriterije uspjeha, a njihova društvena uloga danas se proteže daleko izvan stadiona.

U sociološkom smislu posebno se izdvajaju tri proturječnosti. Prva se odnosi na zajedništvo i isključivost. Snažna solidarnost među pripadnicima navijačke skupine može biti izvor međusobne pomoći, prijateljstva i kolektivnog djelovanja, ali istodobno može proizvesti oštru granicu između skupine i svih ostalih pa čak i navijača istog kluba koji nisu pripadnici skupine i ne dijele sva razmišljanja njenih članova. Druga proizlazi iz odnosa otpora i moći. Skupine koje se razvijaju kroz suprotstavljanje autoritetima mogu s vremenom same postati utjecajni društveni akteri, skloni zahtijevati poseban položaj i pravo predstavljanja šire zajednice. Treća se odnosi na napetost između privrženosti klubu i autonomije navijačke skupine, čiji vlastiti interesi i identitet mogu nadilaziti sportske rezultate, a ponekad dolaziti u sukob s dobrobiti kluba. Ove proturječnosti nisu nužno znak odstupanja od neke izvorne, idealne navijačke kulture nego proizlaze iz prirode snažnih kolektivnih identiteta. Svaka zajednica koja svojim pripadnicima pruža intenzivan osjećaj pripadnosti istodobno uspostavlja određene granice, norme i očekivanja, a svaka organizirana skupina koja raspolaže sposobnošću mobilizacije može svoju moć upotrijebiti na različite načine.

Sociološko razumijevanje navijačkog pokreta zahtijeva odmak od njegove romantizacije ili demonizacije. Objašnjavati društvene okolnosti u kojima nastaju nasilje, ekstremizam i netrpeljivost ne znači opravdavati ih, kao što ni njihova osuda ne bi smjela isključiti nastojanje da se razumiju. Navijačke skupine razvijaju vlastite vrijednosti, interese i odnose moći, ali pritom ostaju duboko ukorijenjene u društvo iz kojeg su nastale. Njihovo ponašanje ne možemo razumjeti bez društvenih okolnosti koje ih oblikuju, kao što ni njihove postupke ne možemo pripisati isključivo tim okolnostima.


[1] Brunssen, P. (2025). The Making of “Jew Clubs”: Performing Jewishness and Antisemitism in European Football and Fan Cultures. Bloomington: Indiana University Press

[2] Giulianotti, R. (1999). Football: A Sociology of the Global Game. Cambridge: Polity Press.

[3] Vrcan, S. (2003). Nogomet – politika – nasilje: ogledi iz sociologije nogometa. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.

[4] Vrcan, S. (2002). The Curious Drama of the President of a Republic Versus a Football Fan Tribe: A Symptomatic Case in the Post-communist Transition in Croatia. International Review for the Sociology of Sport, 37(1), 59–77

[5] Lalić, D. (1993). Torcida: pogled iznutra. Zagreb: AGM.

[6] Lalić, D. (2015). Nogometni navijači kao ekstremni desničari u Hrvatskoj od 2012. do 2014. U V. Ilišin, A. Gvozdanović i D. Potočnik (ur.), Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj (str. 145–168). Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo.

[7] Perasović, B. (2015). Subkultura, pokret ili (neo)pleme? O teorijskim implikacijama novog istraživanja nogometnih navijača. U V. Ilišin, A. Gvozdanović i D. Potočnik (ur.), Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj (str. 169–205). Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo.

[8] Armstrong, G. (1998). Football Hooligans: Knowing the Score. Oxford: Berg; Dunning, E., Murphy, P. i Williams, J. (1988). The Roots of Football Hooliganism: An Historical and Sociological Study. London: Routledge & Kegan Paul.

[9] Durkheim, É. (1912/1995). The Elementary Forms of Religious Life. Prijevod K. E. Fields. New York: Free Press.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Autor

  • Ivan Perkov

    Doc. dr. sc. Ivan Perkov rođen je 1989. u Splitu. Studirao je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kojem je diplomirao 2013. i doktorirao 2021. godine. Dobitnik je nagrade za mlade znanstvenike i umjetnike koju dodjeljuje Društvo sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu (2023). Zaposlen je kao docent na Odsjeku za sociologiju Fakulteta hrvatskih studija gdje predaje brojne kolegije uključujući Sociologiju prostora, Politiku i društvo, Društvo i održivost te Holokaust. Uspostavio je intenzivnu suradnju s Katholische Universität Eichstätt-Ingolstadt i tamošnjim renomiranim profesorom Joostom van Loonom s kojim je pokrenuo kolegij na engleskom jeziku „Risk Society“ koji se simultano izvodi na obje ustanove. Tajnik je Odjela za sociologiju Matice hrvatske u kojoj organizira brojna javna sociološka događanja. Sociološki se fokusira na teme suvremenog društva rizika i transformacije suvremenih gradova. Autor je knjige „Društvo otpada“ (2022).

    View all posts