Važnost sistemske teorije za suvremenu sociologiju

Sociološka teorija jedan je od stupova sociologije. Služi za konceptualizaciju istraživanja, ali i za interpretaciju te razumijevanje empirijskih podataka. Stoga, teorija i empirija stoje jedna uz drugu kao neizostavne komponente profesionalne sociologije. Ipak, u okviru sociološke teorije nailazimo na poteškoće kao što je teorijska neujednačenost, a vrlo često i proturječnost pojmovlja. Tako bismo u okviru sociološke teorije mogli navesti dvije temeljne, proturječne teorijske tradicije – kritičku teoriju i sistemsku teoriju društva. Korijene tih meta-teorijskih sustava teško je objasniti u jednom kratkom eseju, no jednostavno rečeno, razlika je u tomu što se kritička teorija usmjerava na društvene tenzije i sukobe, a sistemska teorija traži odgovore na pitanje kako je društvo u svojoj nevjerojatnosti i tenzijama, moguće – kako se društvo u moru različitih interesa, unatoč konfliktu, održava. Svaka od ovih teorija svojim razvojem doprinijela je u većoj ili manjoj mjeri i razvoju sociologije. Međutim, u posljednjih nekoliko desetljeća sistemska teorija gotovo da je istisnuta na svojevrsnu sociološku marginu. Ako gledamo zapadnu sociologiju, njome generalno dominiraju kritičke teorije različitih tematskih polazišta – postkolonijalne teorije, socijalno-ekološke teorije, teorije rase itd. Problem s ovim teorijama, barem u suvremenom kontekstu jest taj da one, u svoj svojoj moći, iz vida ispuštaju dimenziju razumijevanja društva te se u potpunosti posvećuju njegovoj promjeni.

Da za sociologiju nije isključivo dovoljna kritička teorija uočio je i Michael Burawoy kada ju je podijelio na četiri glavne komponente – profesionalnu sociologiju, kritičku sociologiju, sociologiju javnih politika te javnu sociologiju. Prema Burawoyu, profesionalna sociologija od velike je važnosti za određenje sociologije kao znanosti. Takva vrsta sociologije teži vrijednosnoj neutralnosti (koliko god je to moguće), rigoroznosti pojmovlja, a cilj joj je opisati i razumjeti društvene fenomene kakvi postoje, a ne kakvim bi oni trebali biti. Prema mojem mišljenju, sistemska teorija društva jedan je od mogućih epistemoloških okvira za uspostavu profesionalne sociologije.

U ovom članku neću ulaziti u složenost sistemske teorije društva, niti se voditi njenim kompleksnim jezikom koji svoje temelje ima u promišljanjima Edmunda Husserla, Georga Spencera Browna, Humberta Maturane, Francisca Varele, te na posljetku i Niklasa Luhmanna, već ću pokušati pokazati korisnost ove teorije za razumijevanje društvene dinamike i društvenih promjena. Naime, sociologija je znanost o društvu, a znanost prije nego li krene mijenjati društvo, to društvo mora razumjeti. Stoga namjeravam pokazati kako je primjenom sistemske teorije moguće razumjeti neke od problematičnih aspekata suvremenog društva. Orijentirat ću se na dvije različite teme – ekološko pitanje i pitanje dosljednosti suvremenih masovnih medija.

Niklas Luhmann na kolokviju na Sveučilištu St.Gallen na temu „Opasnost i rizik”, autor Universitätsarchiv St.Gallen (HSG), Preuzeto s: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:HSGH_022-000941_Niklas_Luhmann_(cropped).png

Krenimo s pitanjem ekologije (pitanjem koje je intrigiralo i Niklasa Luhmanna). Općenito, odnos društva prema ekološkoj problematici vrlo često se ocjenjuje kao iracionalan. Iako su argumenti koje dobivamo od znanosti, sve predikcije o stanju eko-sustava uvjerljivi i točni, ponekad izgleda da ih određene društvene skupine ne shvaćaju ozbiljno. Tomu je tako jer se u širem društvenom kontekstu argumenti koje je postavila znanost interpretiraju na različite načine. Ono gdje sistemska teorija društva može doprinijeti u razumijevanju ovog složenog fenomena jest spoznaja da živimo u tzv. funkcionalno diferenciranom društvu u kojemu svaki društveni sustav vrši specifičnu ulogu. Ti sustavi su operacijski zatvoreni što znači da ih ne možemo promijeniti izvana. Oni se mijenjaju kroz vlastitu logiku. Neki od takvih društvenih sustava su pravo, ekonomija, religija, znanost, obrazovanje. Operacijska (funkcionalna), zatvorenost sustava temeljni je razlog zašto se argumenti vezani uz klimatske promjene ne mogu jedinstveno usvojiti. Svaki sustav ekološku problematiku opservira i procesuira na sebi svojstven način. Tako, u sustavu ekonomije, ekološka problematika dobiva svoju cijenu. Električni automobili su generalno skuplji od dizel automobila. Odvožnja i zbrinjavanje otpada unosan je biznis. Velike korporacije brinu o okolišu utoliko, ukoliko se ta briga uklapa u njihovu računicu (nešto što se popularno zove i greenwashing). Takav pristup ekološkim pitanjima možemo okarakterizirati kao iracionalnim iako on to nije. On je u potpunosti je racionalan za jedan zatvoreni sustav poput ekonomije. Racionalno je ekologiju uvesti u sustav tržišta na profitabilan način. Jednako kao što je racionalno za sustav religije da u odsustvu značenja „starijih oblika religije“ usvoji ekologiju i ljudska prava kao novu transcendenciju. U sustavu religije, ekologija je dobila svoje novo značenje (više o dokazima koji idu u prilog ovomu možete pročitati u Inglehartovoj knjizi Religion’s sudden decline). Religija funkcionira na temelju kodiranja svijeta kriterijem svetosti. Tako je procesuirala ekologiju na operacijski vrlo sličan način kao što je to učinjeno u okvirima ekonomije.

Dakle, kako bismo razumjeli način na koji reagiramo na pitanja ekologije, nije dovoljno samo kritizirati postojeće društvene sustave, već shvatiti mogućnosti koje oni u funkcionalno diferenciranim društvima posjeduju – izrazitu mogućnost amortizacije iritacija koje dolaze izvana. Sistemska teorija, ovdje je vrlo koristan alat.

Drugi koristan primjer je pitanje istine u okvirima masovnih medija. Fenomen alternativnih činjenica, od kada je prvi puta detektiran u javnom prostoru, nastavlja proizvoditi različite javne rezonance. Kako razaznati činjenicu od ne-činjenice? Je li alternativna činjenica uopće činjenica? Kako se mediji nose s pitanjima alternativnih činjenica? Nikolas Luhuhmann u knjizi Reality of Mass Media (2000) nudi mogućnost za barem djelomično shvaćanje kompleksnosti ovog problema. Za njega, funkcija sustava medija je prijenos informacija i stvaranje zajedničke društvene stvarnosti. To se čini kroz obradu informacija, zabavu i reklame. Taj sustav također je zatvorenog tipa, a sve što opservira u svojoj okolini procesuira na temelju odluke o tome što je informacija vrijedna dijeljenja, a što nije. Dakle, posrijedi je selekcijski proces koji za kriterij nema kategoriju istine ili znanja. Luhmann nadalje argumentira da je informacija za sustave medija sve što je u okviru sustava odabrano za daljnju transmisiju. Dakle, cilj sustava masovnih medija nije provjera točnosti informacija već njihova transmisija. Mediji nisu sustav koji se bavi znanjem, činjeničnošću, već prijenosom informacija. Činjeničnost u konačnici i nije moguća jer (1) mediji o događaju moraju izvijestiti odmah neovisno o tomu zna li se nešto činjenično o fenomenu ili ne (npr. uhićenje navijača u Grčkoj i pogrešne vijesti kojima se doprinijelo demonizaciji te skupine) te (2) zato što u medijskom prostoru nema dovoljno vremena da se neka informacija činjenično razradi. Primjerice, kada je znanstvenik/ica od medija pozvan/a da komentira neku temu, on/ona mora reducirati dosege svoga znanja – simplificirati i sažeti znanje sve dok ono ne postane samo informacija obrađena od sustava medija. Sve to upućuje na činjenicu da kod najstrože i najprofesionalnije razrađenih vijesti ne možemo govoriti o činjeničnosti (a svaki govor o tomu više je produkt suvremenog diskursa nego li stvarnih mogućnosti). U konačnici, znanost ostaje jedini sustav koji se bavi pitanjem istine i činjeničnog znanja. U okvirima znanosti, a ako gledamo konkretno slučaj medija, time se primarno bavi komunikologija, a ne različiti portali i televizijske kuće.

Iako se nisam koristio kompleksnim jezikom sistemske teorije društva, ova dva izdvojena primjera reprezentiraju unutarnju složenost koja je svojstvena svim društvenim sustavima. Dakle, iako je vrlo privlačno iznijeti kritiku nečeg kao iracionalnog, besmislenog, nepoštenog, podvrgavanjem tog nečega daljnjoj analizi možemo uočiti određene detalje koji će oslabiti našu prvotnu kritiku, ali nam i otvoriti vrata utemeljenoj kritici i eventualnim rješenjima. Teorija društvenih sustava, kao što vidimo i u ovim primjerima, vrlo oprezno pristupa kritici. Tomu je tako jer ona nije akcijska već opservacijska. Već u tom smislu, sistemska teorija društva ima jedan hendikep naspram kritičke teorije. Kritička teorija društva, u svojim različitim suvremenim varijantama vrlo je atraktivna. Raymond Boudon (2012) napisao je da studij psihologije upisuju oni koji imaju probleme sami sa sobom, a studij sociologije oni koji imaju probleme s društvom (ili barem nekim aspektima društva). Stoga ne čudi široka prihvaćenost upravo ove teorijske tradicije unutar sociologije. Ona njeguje naše težnje za boljim i pravednijim svijetom. Mogli bismo reći da su društveni uvjeti sadašnjice, kritičku teoriju učinili dominantnom. Ipak, mišljenja sam da se ova teorija nalazi pred zidom spoznaje, u epistemološkoj krizi koja se može riješiti jedino povratkom na profesionalne osnove sociologije, a za što dobru podlogu nudi sistemska teorija društva.

Stoga, ako se sociologija želi i dalje uspješno razvijati, mora prihvatiti i teorijski, a ne samo metodološki razvoj, ma koliko on bio složen i zamoran za društvenu ulogu sociologa. Ako je sociologija znanost, ona se svojim pojmovljem odvaja od laičkog života i obuhvaća ga samo opservacijski. Upravo zbog toga, sistemska teorija društva važna je komponenta suvremene sociologije.