Jedan koridor i sedamdeset i jedna regija: prostorna koncentracija hrvatske dijaspore u Europskoj uniji

Migracije iz Hrvatske već su dulje vrijeme u središtu javnog i znanstvenog interesa, osobito nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine. Upravo to razdoblje označava početak najnovijeg (i po intenzitetu najznačajnijeg iseljeničkog vala), obilježenog povećanom mobilnošću radne snage prema državama zapadne i srednje Europe (OECD, 2025). U javnom diskursu taj se proces najčešće interpretira kroz ukupne brojke iseljenih, procjene demografskog gubitka ili usporedbe između država odredišta. Takav pristup, iako važan, ostavlja po strani pitanje prostorne organiziranosti hrvatskog iseljeništva unutar Europske unije. Drugim riječima, ne postavlja se samo pitanje koliko je ljudi otišlo i u koje države, nego i pitanje u kakvim se prostornim obrascima ti migracijski tokovi stabiliziraju.

Stabilizacija i institucionalizacija migracijskih tokova

Klasična teorija migracijskih mreža i koncept kumulativne uzročnosti polaze od pretpostavke da svaka nova migracija povećava vjerojatnost daljnjih migracija prema istim destinacijama, čime se migracijski tokovi postupno stabiliziraju i institucionaliziraju (Massey i sur., 1993). Posljedica toga je stvaranje trajnih migracijskih sustava koji nadilaze individualne odluke migranata i poprimaju prostorno strukturirani karakter. U europskom kontekstu, takvi obrasci često poprimaju oblik regionalnih migracijskih sustava, u kojima određeni dijelovi prostora djeluju kao dugoročna odredišta useljavanja (Rüttenauer i sur., 2025). Ti sustavi ne prate nužno političke granice država, nego se oblikuju kroz kombinaciju geografske blizine, ekonomskih prilika i povijesno uspostavljenih migracijskih veza. Iako se suvremena istraživanja sve više oslanjaju na mrežne i višeslojne pristupe analizi migracija i regionalnih tokova (Calò i Facchini, 2025), rijetki radovi kombiniraju mjere prostorne koncentracije, mrežne strukture i dominantne smjerove distribucije u jedinstven analitički okvir.

Analiza prostorne strukture hrvatske dijaspore u Europskoj uniji

Hrvatska se u tom smislu uklapa u širi srednjoeuropski migracijski kontekst. Migracije prema Austriji i Njemačkoj imaju kontinuitet još od razdoblja gastarbajterskih migracija druge polovice 20. stoljeća, dok su noviji tokovi nakon 2013. godine dodatno intenzivirali mobilnost prema tim, ali i nekim novim destinacijama poput Irske. Ipak, ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri novi migracijski tokovi mijenjaju postojeće obrasce, a u kojoj ih mjeri samo nadograđuju.

Kako bi se na to pitanje odgovorilo, nužno je izaći iz okvira nacionalnih statistika i promatrati migracije na detaljnijoj prostornoj razini. Polazeći od toga, u ovoj analizi korišteni su podaci nacionalnih popisa stanovništva država članica Europske unije objedinjeni u sustavu Eurostat Census Hub, koji omogućuju identifikaciju broja hrvatskih državljana na razini 1.166 NUTS 3 regija. U tim regijama evidentirano je (2021.) ukupno 562.508 hrvatskih državljana.

Važno je pritom naglasiti da analiza čije rezultate objavljujemo obuhvaća isključivo hrvatske državljane evidentirane u popisima stanovništva zemalja članica EU. Time nisu obuhvaćeni potomci ranijih migracijskih valova niti osobe koje su tijekom vremena stekle državljanstvo države useljenja. Ipak, riječ je o metodološki konzistentnoj i usporedivoj bazi podataka koja omogućuje pouzdanu analizu suvremenoga prostornog rasporeda hrvatskog iseljeništva unutar Europske unije. Ograničenja migracijskih podataka i njihova neujednačena kvaliteta su dugogodišnji izazov u analizi međunarodnih migracija, osobito u europskom kontekstu (Raymer i Willekens, 2008). Polazeći od takve baze, ovaj članak nastoji odgovoriti na jedno jednostavno, ali do sada rijetko postavljeno pitanje: kakvu prostornu strukturu ima hrvatska dijaspora u Europskoj uniji? U svrhu pružanja odgovora na ovo pitanje primijenjena je kombinacija deskriptivne statistike i osnovnih alata prostorne analize. Takav pristup omogućuje pomak od kvantificiranja migracija prema razumijevanju njihove prostorne logike. Drugim riječima, umjesto da se hrvatska dijaspora promatra kao skup pojedinačnih migranata raspoređenih po državama, za potrebe ovog članka promatrana je kao prostorno organiziran sustav međusobno povezanih čvorova i veza između njih, što je u skladu s novijim pristupima koji migracije interpretiraju kao mrežne sustave (Abel i Sander, 2014; Liu i sur., 2014).

Jasna koncentracija Hrvata u Europskoj uniji

Hrvatska dijaspora u Europskoj uniji često se promatra kroz ukupne brojke i raspodjelu po državama, pri čemu se implicitno pretpostavlja da je riječ o relativno ravnomjerno raspoređenoj populaciji. Međutim, takva slika je varljiva. Prostorna analiza na razini regija pokazuje da hrvatski državljani evidentirani u popisima zemalja članica Europske unije nisu raspršeni po Europi, nego su izrazito koncentrirani duž nekoliko jasno definiranih migracijskih pravaca. Već na prvi pogled, ukoliko se analizira raspodjela hrvatskih državljana po državama članicama Europske unije, jasno je vidljivo da se ne radi o ravnomjerno raspoređenoj populaciji (vidi tablicu 1.). Hrvatska dijaspora u EU izrazito je koncentrirana u relativno malom broju država, dok je u većem dijelu europskoga prostora njezina prisutnost marginalna.

Tablica 1. Raspodjela hrvatskih državljana i osoba rođenih u Hrvatskoj po državama Europske unije (2021.) u apsolutnom i relativnom (%) smislu (2021.)

Izvor: Eurostat Census Hub (2026.), podatci Popisa stanovništva 2021.

Najveći broj hrvatskih državljana koji su evidentirani u popisima zemalja članica Europske unije očekivano je koncentriran u Njemačkoj, koja je već desetljećima primarno odredište hrvatskih migracija. Uz Njemačku, posebno se izdvajaju Austrija i Slovenija, čime se jasno ocrtava prostorna orijentacija prema srednjoeuropskom prostoru. Te tri države zajedno čine okosnicu suvremene hrvatske dijaspore u Europskoj uniji.

Migracije slijede stalne i ponovljive prostorne obrasce

Ovakva koncentracija nije rezultat isključivo novijih migracijskih tokova. Riječ je o prostoru u kojem se preklapaju povijesno uspostavljene migracijske veze i suvremeni obrasci mobilnosti. Drugim riječima, migracije nakon 2013. godine nisu stvorile potpuno nove destinacije, nego su u velikoj mjeri pojačale već postojeće pravce. Istodobno, analiza otkriva i određene pomake u strukturi odredišta. Irska se, primjerice, pojavljuje kao važna destinacija novijega iseljeničkog vala, što odražava šire promjene na europskom tržištu rada i povećanu mobilnost unutar EU. Međutim, iako značajna, ta se destinacija još uvijek ne može usporediti s dugoročno etabliranim migracijskim središtima u srednjoj Europi. Izvan ovih nekoliko država, hrvatski državljani raspoređeni su u nizu drugih članica Europske unije, ali u znatno manjim brojevima. U tim slučajevima riječ je o fragmentiranoj prisutnosti koja ne stvara jasne prostorne koncentracije na razini države.

Ovakva raspodjela potvrđuje važan nalaz iz teorije migracija: migracije se ne odvijaju nasumično, nego slijede stabilne i ponovljive prostorne obrasce. Jednom uspostavljene migracijske veze imaju tendenciju održavanja i jačanja kroz vrijeme, što rezultira trajnom koncentracijom populacije u određenim dijelovima prostora. Dakle, hrvatska dijaspora u Europskoj uniji ne ponaša se kao raspršena populacija, nego kao organiziran sustav čvorova i veza. Upravo taj prostor (koji obuhvaća ponajprije Njemačku, Austriju i Sloveniju) čini temelj za razumijevanje suvremenih migracijskih tokova i njihove buduće dinamike.

Međutim, analiza na razini država, iako korisna, i dalje ostaje previše agregirana da bi u potpunosti objasnila prostornu strukturu dijaspore. Već unutar pojedinih država postoje značajne razlike između regija, pri čemu se hrvatski državljani dodatno koncentriraju u određenim dijelovima prostora, dok su u drugima gotovo odsutni. Upravo ta unutardržavna diferencijacija otvara pitanja koliko je zapravo prostor Europske unije “ispunjen” hrvatskom dijasporom i gdje se nalaze njezine stvarne prostorne koncentracije?

Prostorna jezgra hrvatske dijaspore: između koncentracije, povezanosti i migracijskog smjera

Popisima održanim u zemljama članicama EU, 2021. zabilježeno je ukupno 562.508 hrvatskih državljana (usporedbe radi, zabilježeno je iste godine 435.521 osoba rođenih u Hrvatskoj). Najviše ih je popisano u NUTS 3 regijama München, Kreisfreie Stadt (Njemačka; 35.840 hrvatskih državljana – 6,37%), Wien (Austrija; 25.337 hrvatskih državljana – 4,50%), Frankfurt am Main, Kreisfreie Stadt (Njemačka; 14.460 hrvatskih državljana – 2,57%), Stuttgart, Stadtkreis (Njemačka; 13.870 hrvatskih državljana – 2,47%) i Berlin (Njemačka; 12.100 hrvatskih državljana – 2,15%).

Ovakva koncentracija nije rezultat recentnih migracija, nego kontinuiteta migracijskih tokova koji sežu u razdoblje gastarbajterskih migracija, pri čemu suvremeni valovi u velikoj mjeri reproduciraju već uspostavljenu prostornu strukturu. Nasuprot tome, velik broj regija bez zabilježenih hrvatskih državljana dodatno potvrđuje da se radi o izrazito selektivnoj, a ne difuznoj prostornoj raspodjeli (zanimljiv je podatak da u 121 regiji nije popisan niti jedan hrvatski državljanin (10,58%).

Analiza lokacijskoga kvocijenta (LQ)[1] na razini svih NUTS 3 regija Europske unije pokazuje da je nadprosječna koncentracija hrvatskih državljana prisutna u širokom dijelu europskoga prostora, pri čemu 320 regija bilježi vrijednosti iznad prosjeka, a čak 228 regija dvostruko višu koncentraciju od očekivane. Najveće vrijednosti lokacijskog kvocijenta zabilježenu su u NUTS 3 regijama München, Kreisfreie Stadt (Njemačka; LQ = 19,32), Stuttgart, Stadtkreis (Njemačka; LQ = 18,11), Graz (Austrija; LQ = 18,11), Offenbach am Main, Kreisfreie Stadt (Njemačka; LQ = 17,37) i Rosenheim, Kreisfreie Stadt (Njemačka; LQ = 16,74). U tih 5 regija bilo je koncentrirano (2021.) nešto više od 64.200 hrvatskih državljana, s tim da je udio hrvatskih državljana u ukupnom stanovništvu tih regija iznosio nešto više od 2,00%.

Ovakva distribucija jasno pokazuje da hrvatska dijaspora nije ograničena na nekoliko odredišta, nego je strukturirana unutar širega europskog prostora. Međutim, sama prisutnost nije dovoljna za razumijevanje stvarne strukture dijaspore. Tek kombinacija relativne koncentracije i apsolutnog broja hrvatskih državljana omogućuje izdvajanje njezine prostorne jezgre (vidi sliku 1.).

Hrvatska dijaspora kao jasno definirana mreža čvorova i veza

Primjenom kombiniranog kriterija (LQ > 2 i minimalna demografska masa) identificirana je skupina od 71 regije koje čine funkcionalnu jezgru hrvatske dijaspore u Europskoj uniji. Riječ je o regijama koje istovremeno imaju natprosječnu koncentraciju i dovoljan broj stanovnika hrvatskog državljanstva da generiraju stabilne migracijske i društvene mreže. Upravo te regije čine ključne prostorne čvorove unutar kojih se odvijaju procesi integracije, zapošljavanja, reprodukcije i potencijalnog povratka.

Slika 1. Prikaz prostorne jezgre hrvatske dijaspore u Europskoj uniji*

*Izvori: ESRI (2026.); EUROSTAT (2026.); GISCO (2026.); USGS (2026.). Izračun autora.

Daljnja analiza pokazuje da ta jezgra nije rezultat slučajne raspodjele, nego jasno strukturiranoga migracijskog sustava. Konstrukcijom mreže najbližih susjednih odnosa između izdvojenih čvorova dobiva se jasno strukturiran sustav u kojem dominira srednjoeuropski prostor. Najveća gustoća veza koncentrirana je na području Austrije, Slovenije i južne Njemačke, što upućuje na postojanje snažno povezanoga migracijskog klastera. Ova zona djeluje kao funkcionalno središte dijaspore, u kojem se preklapaju radne migracije, obiteljske veze i svakodnevna mobilnost. Takva konfiguracija upućuje i na postojanje hijerarhijski organiziranoga migracijskog sustava, u kojem pojedine regije djeluju kao funkcionalni hubovi. Istodobno, identificirani su i periferni klasteri koji su slabije povezani s jezgrom, ali unutar sebe pokazuju određeni stupanj kohezije. Primjerice, regije u Irskoj ili zapadnoj Europi povezane su s jezgrom putem manjeg broja, ali relativno dugih veza, što ukazuje na drugačiji tip migracijskog obrasca, onaj koji je više individualiziran i manje oslonjen na postojeće mreže. Upravo te veze mogu se interpretirati kao mostovi koji povezuju različite dijelove dijaspore, ali istovremeno potvrđuju postojanje hijerarhijske strukture unutar migracijskog sustava. Dodatnu dimenziju analize pruža standardna devijacijska elipsa, koja jasno pokazuje dominantni smjer prostorne distribucije dijaspore. Izduženi oblik elipse u pravcu jugoistok–sjeverozapad potvrđuje postojanje kontinuiranoga migracijskog koridora koji se proteže od Hrvatske preko Slovenije i Austrije prema Njemačkoj. Takav obrazac u potpunosti je u skladu s teorijama lančane migracije i mrežnih učinaka, prema kojima se migracijski tokovi stabiliziraju duž već uspostavljenih ruta, gdje prethodni migranti smanjuju troškove i rizike novih migracija.

U tom smislu, hrvatska dijaspora u Europskoj uniji može se interpretirati kao prostorno strukturiran sustav u kojem se preklapaju elementi povijesnih migracijskih tokova i recentnih mobilnosti nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Umjesto difuzne raspodjele, riječ je o jasno definiranoj mreži čvorova i veza koja ima svoj centar, periferiju i dominantni smjer. Upravo takva struktura otvara prostor za promišljanje politika usmjerenih na povratak, budući da ukazuje na to gdje se nalaze ključne koncentracije stanovništva, ali i kako su one međusobno povezane.

Policy implikacije: od prostorne dijagnostike prema ciljanom upravljanju povratkom

Činjenica da je hrvatska dijaspora u EU strukturirani sustav koncentracija, vaza i dominantnih smjerova kretanja ima izravne implikacije za oblikovanje javnih politika, osobito u području demografije, migracija i regionalnog razvoja. Dosadašnji pristupi, koji su dijasporu tretirali kao jedinstvenu i nediferenciranu skupinu, teško mogu proizvesti željene učinke, jer zanemaruju ključnu činjenicu, a to je prostorna organiziranost migracijskih tokova. Razvoj takvih pristupa dodatno potvrđuju i recentna istraživanja koja kombiniraju kvantitativne modele i ekspertno znanje u cilju boljeg razumijevanja i predviđanja migracijskih tokova.

Prvi i najvažniji zaključak odnosi se na potrebu teritorijalnoga ciljanog pristupa. Identificirana jezgra od 71 regije čini stvarne prostorne točke u kojima je koncentriran najveći dio hrvatskih državljana u Europskoj uniji. Upravo te regije trebale bi postati prioritetne zone djelovanja državnih institucija. Umjesto općih kampanja usmjerenih prema „EU dijaspori u cjelini“, učinkovitiji pristup bio bi uspostavljanje fokusiranih programa prema specifičnim državama i regijama, poput Austrije, južne Njemačke ili Slovenije, gdje već postoje snažne mreže i visoka razina povezanosti.

Drugo, analiza mreže upućuje na važnost migracijskih veza kao ključnog resursa. Dijaspora ne funkcionira samo kao skup pojedinaca, već kao mreža međusobno povezanih čvorova u kojoj informacije, resursi i odluke cirkuliraju. To znači da politike povratka ne bi trebale biti usmjerene isključivo na individualne povratnike, već i na jačanje i aktiviranje postojećih mreža. Programi koji uključuju lokalne zajednice, udruge iseljenika i neformalne društvene veze mogu imati znatno veći učinak od klasičnih administrativnih mjera.

Treće, identificirani migracijski koridor jugoistok–sjeverozapad sugerira da su prostorna blizina i dostupnost ključan faktor potencijalnog povratka iseljenika. Regije, koje se nalaze unutar tog koridora, označava relativno kratka udaljenost od Hrvatske, što omogućuje učestale kontakte, cirkularne migracije i održavanje snažnih veza s domovinom. Upravo u tim regijama postoji najveći potencijal za tzv. “meki povratak”, odnosno povratak koji ne mora biti trajni i konačni, već može uključivati sezonski rad, povremeni boravak ili ulaganja u lokalne zajednice.

Četvrto, postojanje perifernih klastera, poput onih u Irskoj ili zapadnoj Europi, ukazuje na heterogenost dijaspore i različite migracijske obrasce. Dok su regije unutar jezgre obilježene mrežnim i lančanim migracijama, periferni prostori često odražavaju individualizirane odluke i novije migracijske tokove. To implicira potrebu diferenciranih politika: dok se za jezgru mogu razvijati programi temeljeni na mrežnim efektima i blizini, za udaljenije regije potrebno je razvijati instrumente koji smanjuju troškove povratka i povećavaju atraktivnost Hrvatske kao destinacije za život i rad.

Konačno, ova analiza otvara pitanje institucionalnog kapaciteta za upravljanje dijasporom kao prostorno definiranom pojavom. Ministarstvo demografije i useljeništva (i druge relevantne institucije) trebale bi razviti sustave koji integriraju statističke, prostorne i mrežne podatke da bi se kontinuirano pratila dinamika dijaspore. U tom smislu, GIS alati i prostorna analitika ne predstavljaju samo istraživački alat, već i potencijalnu osnovu za donošenje informiranih i ciljano usmjerenih politika.

Srž ove analize jest da povratak nije samo pitanje individualne odluke, već i pitanje prostorne organizacije migracijskih sustava. Razumijevanje gdje se dijaspora nalazi, kako je koncentrirana i na koji način je međusobno povezana preduvjet je za svaku ozbiljnu i učinkovitu demografsku politiku. Upravo zato, pomak od općih prema teritorijalno i mrežno utemeljenim pristupima čini preduvjet svake ozbiljne demografske politike usmjerene na povratak.

Operacionalizacija politika povratka

Ako se prostorna struktura dijaspore shvati ozbiljno, tada i pristup javnim politikama mora napustiti logiku općih, nediferenciranih mjera. Identificirana srednjoeuropska jezgra ne predstavlja samo statistički nalaz, nego konkretan teritorijalni okvir unutar kojega se oblikuju svakodnevni migracijski obrasci. Upravo zato, komunikacija i institucionalno djelovanje trebali bi biti usmjereni prema tim regijama, kroz prisutnost na terenu, suradnju s postojećim organizacijama iseljenika i razvoj digitalnih kanala koji omogućuju kontinuiran kontakt s potencijalnim povratnicima. Istodobno, rezultati upućuju na to da povratak ne treba promatrati isključivo kao jednokratan i trajan čin, nego kao proces koji može imati različite oblike. Prostorna blizina i snažne veze unutar srednjoeuropskog koridora otvaraju prostor za modele cirkularne mobilnosti, u kojima se povratak ostvaruje postupno, kroz kombinaciju rada, ulaganja i periodičnog boravka u Hrvatskoj. U tom kontekstu, instrumenti poput poreznih olakšica, potpora za poduzetništvo ili fleksibilnih stambenih rješenja mogu djelovati kao konkretni mehanizmi smanjenja troškova i rizika takvih odluka. Mrežna struktura dijaspore dodatno sugerira da ključnu ulogu ne igraju samo pojedinci, nego i odnosi među njima. Unutar identificiranih čvorova postoje akteri koji već funkcioniraju kao neformalni posrednici između Hrvatske i zemalja useljenja. Uključivanje takvih aktera u oblikovanje i provedbu politika može značajno povećati njihov doseg i učinkovitost, jer se oslanja na već postojeće društvene veze, a ne pokušava ih zamijeniti institucionalnim rješenjima.

Na kraju, sama mogućnost ovakve analize otvara pitanje dugoročnog pristupa upravljanju dijasporom. Sustavno povezivanje statističkih izvora sa prostornim i mrežnim analizama omogućilo bi kontinuirano praćenje promjena u distribuciji i strukturi dijaspore. Takav pristup ne bi bio samo istraživački alat, nego i temelj za oblikovanje politika koje su istodobno informirane, ciljane i prilagodljive.

[1] Lokacijski kvocijent (LQ) predstavlja mjeru relativne koncentracije određene pojave u promatranoj prostornoj jedinici u odnosu na širi referentni prostor. Izračunava se kao omjer udjela promatrane pojave u ukupnoj strukturi lokalne jedinice i udjela iste pojave u ukupnoj strukturi referentnog prostora, prema formuli: LQ = (xᵢ / tᵢ) / (X / T). Ovaj pristup standardiziran je u regionalnim analizama od 1970-ih (Isserman, 1977). Vrijednosti veće od 1 upućuju na natprosječnu koncentraciju, dok vrijednosti manje od 1 označavaju ispodprosječnu zastupljenost.