Sa zapadom i u dobru i u zlu? Geopolitičke orijentacije hrvatskih građana

„Tu pripadamo“ – bilo je to ljeto 2011. godine kad je ovaj slogan počeo odjekivati u sklopu kampanje hrvatskog pristupanja Europskoj uniji. U samo dvije riječi, taj slogan dobro opisuje geopolitička stremljenja Hrvatske i njihovu pozadinu od osamostaljenja naovamo. Jak poriv “povratku na Zapad“ u Hrvatskoj se javio kao i u drugim postsocijalističkim državama, no bio je dodatno ojačan težnjom “bijega s Balkana“. Danas je Hrvatska članica NATO i EU, a nedavno je napravila daljnje korake u dubljoj europskog integraciji ulaskom u eurozonu i schengenski prostor. Recentne godine također obilježava nešto što komentatori opisuju kao povratak geopolitike u Europi, zbog događaja koji su nam možda odveć poznati da bi ih trebalo školski navoditi. Unatoč ovim “zanimljivim vremenima“, dojam je da geopolitičkim orijentacijama hrvatskih građana ne pridajemo poveću pažnju. Je li to zbog toga što u hrvatskom društvu i ne očekujemo nalaze koji bi upućivali na prijepore?

Potaknuti tom prazninom, zajedno s kolegama dr. sc. Nikolom Petrovićem i  dr. sc. Josipom Bilićem s Instituta za društvena istraživanja, pokušali smo istražiti ovu temu nešto dublje i opsežnije. Na temelju podataka projekta Integracija i dezintegracija Europske unije: dinamike Europeizma i euroskeptizma (IDEU) prikupljenih 2021. godine, u analizi koju smo objavili i kasnije proširili, inicijalno nismo dobili toliko neočekivane nalaze.

Grafikon 1: Mišljenje o državama i organizacijama

Izvor: IDEU, 2021.

Ukratko, najpozitivnije su bile viđene zapadne, europske države, pri čemu se iznimno isticala Njemačka (oko 89% ispitanih s pozitivnih mišljenjem). Prema Ujedinjenom Kraljevstvu, NATO-u, SAD-u, pa i Mađarskoj, bio je vidljiv nešto manji afinitet, no s ipak dominantnim pozitivnim viđenjima. Rusija i Kina pobrale su najmanje simpatija, no treba istaknuti da su građani tad bili podijeljeni između pozitivnih i negativnih stajališta. Pogledi u starije, Future of Europe Eurobarometre (2016, 2017, 2018) pokazuju da i to nije tako neočekivano – štoviše, mišljenje o te dvije države znalo je preći u većinski pozitivno, čime se Hrvatska nalazila u samom vrhu EU.

Kad su ispitanicima bile ponuđene konkretne vođe svijeta i kad su bili upitani koliko povjerenja imaju u njih da će ispravno postupati u svjetskoj politici, odgovori su se ugrubo rasporedili kao i u slučaju država. Obrazac koji se i ovdje razaznaje je najviše povjerenja u Zapadne vođe, a najmanje u ne-Zapadne. Pokazalo se i da su konkretne ličnosti vođa Rusije i Kine dobile manje povjerenja no što je podijeljeno gledanje na njihove države indiciralo, što je razumljivo jer mišljenje o državama može biti oblikovano raznim faktorima koji se ne moraju odnositi samo na njene politike i vodstvo.

Grafikon 2: Povjerenje u svjetske vođe

Izvor: IDEU, 2021.

Kako stojimo prema novim podacima?

Tablica 1: Odnos prema SAD, Kini i Rusiji

* Promjene u odnosu na jesen 2024. (Eurobarometar 102), Izvor: Standard Eurobarometer 103, proljeće 2025.

Prema najnovijem, proljetnom Eurobarometru iz 2025., Hrvatska u slučaju javnog mnijenja o Kini odstupa od europskog prosjeka, dok se u slučaju Rusije i SAD-a kreće oko njega. Pad pozitivne slike Amerike u Europi i šire povezan s promjenom administracije već je zabilježen i možemo ga potvrditi i u Hrvatskoj. Unatoč jako dobrim vezama na razini država, o SAD-u tako sad postoji većinski negativno mišljenje (64% negativno, 32% pozitivno), što je porast za 20% u odnosu na jesen 2024. U slučaju Kine, Hrvatska je bliže brojkama ostalih post-socijalističkih zemalja no Zapadnih, no i dalje pokazuje više negativan (59%) nego pozitivan (37%) stav. Kao što je zamjetno iz tablice, iznadprosječno gledanje u pozitivnijem smjeru na Rusiju bilo je zabilježeno u nekoliko zemalja – uz Cipar i Grčku u nekim post-socijalističkim zemljama poput Bugarske, Slovačke i Mađarske. U slučaju Hrvatske, zamjećujemo osjetan pad pozitivnog pogleda na Rusiju naspram projektnih podataka iz 2021. i pogotovo starijih Eurobarometara, što se može iščitati kao osuda invazije na Ukrajinu.

Preslikavanje povjerenja u domaće političare

Najnoviji podaci, više no stariji, prikazuju sliku zemlje u kojoj se stavovi građana ugrubo poslaguju kako bismo očekivali s obzirom na dosadašnje i današnje pozicioniranje same države. Istraživačka zagonetka iskrsnula je međutim kad smo pomnije pogledali projektne podatke. S bitnom ogradom da su ti podaci iz 2021. godine, oni su nam, naime, pokazivali da postoje pozitivne korelacije između povjerenja u većinu “Zapadnih“ i povjerenja u većinu “ne-Zapadnih“ vođa. Pojednostavljeno rečeno, opazili smo da ako je netko primjerice Vladimiru Putinu u anketi dao jedinicu, Joe Bidenu skloniji je bio dati trojku, a ne peticu. Takav obrazac ukazuje na to da ne postoji znatna polarizacija po ovim pitanjima, tj.  da ne postoje grupe koje su izrazito za jednu grupa država ili vođa, a izrazito protiv drugih grupa. Štoviše, daljnjim analizama pronašli smo da se građani zapravo grupiraju prema generalnoj razini povjerenja prema svim istraživanim akterima. Time smo došli do hipoteze da je povjerenje u svjetske vođe dobrano povezano s povjerenjem u domaće političare, koje se i statistički pokazalo kao bitan prediktor.

Potencijal za polarizaciju geopolitičkih tema nije velik

Za neke škole mišljenja, stavovi građana o vanjsko-političkim temama ne samo da nisu presudni nego te škole i normativno tvrde da je bolje da se građani zbog pretpostavljene emocionalnosti i neinformiranosti u nju ne upliću. Za druge pak glas građana i u ovim pitanjima može biti konstruktivan faktor koji usmjerava političke elite. U Hrvatskoj se trenutno ne čini da postoji polarizacija i pritisak “odozdo“ koji bi omogućio natjecanje na znatno različitim, širim geopolitičkim pozicijama. Građani jasno pokazuju generalnu usklađenost s prozapadnom vanjskom politikom države, tj. da najpozitivnije gledaju na EU i europske zemlje, a na one koji im se postavljaju kao geopolitički takmaci, posebno nakon recentnih događaja, uvjerljivo negativnije. To ne znači, dakako, da u užem smislu brojni prijepori, bili oni vezani za europske integracije, pojedine međunarodne sukobe ili primjerice vojne aktivnosti države, ne mogu pronaći plodno tlo. Ono na što nalazi još mogu upućivati je top-down proces u kojem su elite uspjele utjecati na mišljenje građana. Kao što to često biva, ostaje dublje istražiti ovu temu i bolje proniknuti u razloge zašto su stavovi građana o ovim temama baš takvi kakvi jesu.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.