Premda se temeljna pitanja jedne etablirane znanstvene discipline kao što je sociologija ponekad čine „prežvakanima“, ipak može biti zanimljivo i inspirativno vratiti se tim pitanjima. Jednom od njih – odnosu između agensnosti (agency) i strukture – vratio sam se nedavno pišući kao (ko)autor na temu mikropoduzetništva u organskoj poljoprivredi (Božić, Srbljinović i Mihinica, 2024). Mikropoduzetništvo, naime, zasigurno predstavlja jedan oblik ljudske agensnosti, ali se također mora uklopiti u strukturne okvire nacionalnih i nadnacionalnih politika, kao i organizacijske forme gospodarskog – u konkretnom slučaju: poljoprivrednog – sektora. Drugim riječima, autonomija poduzetnog agenta neizbježno se isprepliće, a ponekad i sudara, sa strukturnim zadanostima. Stoga se u sklopu jednog takvog istraživanja prirodno pojavila potreba za pomnijim pretraživanjem sociološke literature o odnosu agensnosti i strukture.[i]
Unatoč tome što se pitanje odnosa između agensnosti i strukture često navodi kao jedno od temeljnih socioloških pitanja, moj je dojam da se sociološka teorija znatno više bavi strukturom nego agensnošću. Svjestan sam da naslov ovog teksta nije naročito originalan. Naime, Bruno Latour se još prije četvrt stoljeća požalio da je dio kritičara, i to onih sklonijih naglasku na agensnosti, njegovu teoriju mreže aktera (actor-network theory) okarakterizirao kao „smrt Čovjeka“ (Latour, 1999: 16). Teoriji mreže aktera vratit ću se kasnije, a zasad samo toliko da tu kritiku smatram preoštrom, jer je riječ o teoriji koja agensnost tretira obuhvatnije od mnogih drugih socioloških pristupa. Međutim, učinilo mi se ipak prikladnim za naslov teksta još jednom posuditi metaforu o „nestanku čovjeka“ u kontekstu rasprava o agensnosti i strukturi, čemu je pridonijela i činjenica da teško odolijevam Baretovom glazbenom šarmu.
Recipročnost agensnosti i strukture
Nije teško objasniti zašto su utemeljitelji sociologije, poput Durkheima, Marxa ili Webera, bili preokupirani društvenom strukturom – zato što je tada novu znanost trebalo odvojiti od već postojećih, a napose od psihologije. Kasnije, međutim, a pogotovo nakon Meada, sociolozi se sve češće upuštaju i u diskusije o agensnosti. Međutim, čak i autori koji poslije naglašavaju „recipročnost agensnosti i strukture“ (Bourdieu, Giddens, Archer, Bhaskar, Sawyer…), na kraju se ipak više bave strukturom nego agensnošću.
Primjerice, Giddens (1984), već samim pojmom „strukturacija“, svjesno ili nesvjesno daje naslutiti što je njemu zapravo važnije. Bourdieu (1990) pak ne uočava da se iz njegove teorije – zbog neodgovarajućeg tretmana agensnosti – ne može objasniti kako on sam uspijeva proniknuti „kroz veo habitusa“ i vidjeti stvari onakvima kakve zaista jesu. Michael Burawoy (2012: 192) sličan prigovor Bourdieuu izriče slikovito: „Svi smo mi samo ribe u vodi koje su nesposobne pojmiti okolinu u kojoj plivaju – osim, naravno, Bourdieua i njegovih kolega sociologa.“
Racionalna agensnost
U vezi s primjenama teorije racionalnog izbora (TRI) u sociologiji (Coleman, Hechter, Hedström…),[ii] tretman agensnosti u toj je tradiciji relativno uzak. Ljudska agensnost svodi se na pomalo robotsku agensnost kojom se provodi ekonomizacija troškova i koristi. Glavna je novina Colemanovog magnum opusa „Foundations of Social Theory“ (1990) ta da se taj pristup iz ekonomske sfere do neke mjere može proširiti i u društvenu, pa se može „ekonomizirati“ i s prestižem, društvenim kapitalom, utjecajem, reputacijom itd. Pojedini autori iz te tradicije i sami, međutim, priznaju da TRI ne tretira agensnost na zadovoljavajući način. Primjerice kroz zbornik „Social Norms“, urednika Michaela Hechtera i Karla-Dietera Oppa (2001), provlači se primjer društvene norme prisutne u brojnim kulturama: kad uđeš u bogomolju, skini pokrivalo za glavu. Autori zastupljeni u zborniku uglavnom se slažu da nastanak te norme nije moguće objasniti pomoću TRI-ja.
Kad smo već kod tog zbornika, on sadržava i prilog „The Evolution of Social Norms“ Roberta Ellicksona (2001), inače pravnog stručnjaka koji se hvata ukoštac s problematikom promjene društvenih normi. Prema mom sudu, to je rad koji odlazi najdalje s primjenom TRI-ja u objašnjavanju ljudske agensnosti i, premda ostaje u okvirima ekonomizacije troškova i koristi, pokazuje do koje se mjere agensnost promjene ustaljenih obrazaca ponašanja može objasniti instrumentarijem TRI-ja.
Pragmatistička tradicija i relacijska sociologija
Već sam natuknuo da su agensnost ozbiljnije shvatili George Herbert Mead (1934) i pragmatisti, kao i mnogi autori koji se na njih pozivaju. Glavni uvid pragmatista jest taj da su ljudi u stalnoj interakciji sa svojom okolinom (a onda i društvenom strukturom) i da se ljudsko ponašanje neprestano adaptira s obzirom na utjecaje iz okoline/strukture. Ljudi stoga nisu ni čisti maksimizatori koristi ni slijepi sljeditelji jednom usvojenih normi, ali ovisno o situaciji, mogu biti i jedno i drugo. Ljudi, na neki način, sami sebe neprestano stvaraju i nadograđuju putem interakcija. Sve to zvuči slično već ranije spomenutim autorima koji naglašavaju „recipročnost agensnosti i strukture“, s tom razlikom što nastavljači pragmatističke tradicije ipak veći naglasak stavljaju na agensnost, nego na strukturu.
Od onih koji se pozivaju na Meada i pragmatiste, a bave se agensnošću, Schütz (1967 [1932]) i Blumer (1969) podosta naginju subjektivizmu. Primjerice, može se postaviti pitanje: gdje je kod Schütza intersubjektivnost (Barber, 2022)? Goffmana (1961) i Garfinkela (1967) doživljavam više kao kolekcionare zanimljivih studija slučajeva, a Bergera i Luckmanna (1966) kao vrsne naratore, nego kao naročito ambiciozne teoretičare. Randall Collins (2004) pokušao je, pak, spojiti Durkheima s Goffmanom, ali opet ostaje dojam da je pritom pobjedu odnijela struktura. Collins se, naime, više bavi time kako interakcijski rituali „oblikuju“ ljude, nego time kako pojedinci uspijevaju modificirati postojeće ili čak pokrenuti nove rituale (što bi bila „prava“ agensnost).
Među onima koji su u pragmatističkoj tradiciji nastavili sociološki razmatrati agensnost, istaknuto mjesto zauzimaju Mustafa Emirbayer i Ann Mische (1998) s člankom „What is Agency?“, objavljenom u časopisu American Journal of Sociology (AJS). Oni su tu učinili tri važne stvari: (1) odredili što podrazumijevaju pod „agensnošću“, (2) naznačili kako se sociološki utemeljeno može pristupati agensnosti i (3) specificirali koji su sve autori do trenutka objave njihova rada već obradili pojedine aspekte agensnosti u sociološkoj, pa čak i široj, literaturi. U najkraćim crtama, agensnost je za Emirbayera i Mische temporalna, intersubjektivna i nesvediva isključivo na racionalnost. Aspekte agensnosti Emirbayer i Mische sagledavaju u tri dimenzije: iterativnoj, projektivnoj i praktično-evaluacijskoj, koje ugrubo odgovaraju orijentacijama agenata prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
U trenutku pisanja ovog teksta, rad Emirbayera i Mische ima nešto manje od 10 000 citata na Google Scholaru, što je impresivna brojka. Nemoguće je, naravno, već i identificirati sve koji citiraju navedeni rad, a kamoli pročitati svu tu množinu radova. Međutim, već se i letimičnim pregledom referenci može ustanoviti da je među njima dosta autora koji pripadaju „relacijskoj sociologiji“ (Powell i Dépelteau, 2013), što ne čudi jer je Emirbayer i sam autor „Manifesta relacijske sociologije“ (1997). No opet, čini se da ni među onima koje se obično ubraja u relacijske sociologe, nisu svi posvećeni istraživanju i teorijskoj razradi agensnosti u mjeri u kojoj su to Emirbayer i Mische. Primjerice, Harrison White u svojoj se knjizi „Identity and Control“ (1992) opet više bavi strukturama kontrole nego identitetom.
Od onih koji se pozivaju na Emirbayera i Mische, izdvajam još rad „Reconceptualizing Agency Within the Life Course: The Power of Looking Ahead“ Stevena Hitlina i Monice Kirkpatrick Johnson (2015), objavljen također u AJS-u, i to zbog „elegantne“ operacionalizacije agensnosti u samo dvije dimenzije: prva potječe iz socijalne psihologije i odgovara onome što se obično krije pod nazivima „lokus kontrole“/„mastery“/„(self-)efficacy“, a druga potječe iz sociologije i obuhvaća generalizirana očekivanja od budućnosti.
Treba još primijetiti da se i neki autori koji se eksplicitno ne pozivaju ni na Meada ni na Emirbayera i Mische, ipak približavaju njihovom shvaćanju agensnosti. Primjerice, Bob Jessop (1996), koji je inače bliži (post)marksistima nego pragmatistima, svejedno naglašava temporalnost i „stratešku relacionalnost“ agensnosti, vrlo slično Emirbayeru i Mische.
Agensnost i struktura u teoriji sustava
Čitatelji prethodne inačice ovog teksta upozorili su me na nekoliko općih teorija, širih od socioloških, koje se također bave problemima agensnosti i strukture. Primjerice, teorija sustava promatra svijet kao „sustav sustava“, pri čemu su jednostavniji sustavi podsustavi složenijih: od subatomskih čestica, atoma i molekula do galaksija, skupova galaksija i, u konačnici, cijelog svemira (Laszlo, 1996).
Elemente teorije sustava u sociologiju su unosili Talcott Parsons (1951) i Niklas Luhmann (1995 [1984]).
U njihovim se razmatranjima, međutim, težište rasprave o agensnosti i strukturi opet prebacuje na strukturu, što ne čudi jer je u teoriji sustava i sam „agent“ sustav, odnosno podsustav, drugih sustava. Drugim riječima, agent je uvijek dio neke strukture, pa se onda i agensnost, u smislu primjerice selekcije elemenata komunikacije kod Luhmanna, svodi na strukturno svojstvo. Pokušaji da se Luhmannova teorija poveže s Meadovom (Malsch i Weiß, 2002) jesu zanimljivi, ali i daleko od dovršenih, dok autori koji se pozivaju i na Emirbayera i Mische, i na Luhmanna ne mogu izbjeći zaključak da su „koncepcije agensnosti“ spomenutih autora „radikalno različite“ (Blaschke, 2015: 464).
Agensnost i struktura u teoriji holona
Još šira i sveobuhvatnija od teorije sustava jest teorija holona, prema kojoj se zbiljnost sastoji od holona: cjelina koje su istovremeno dijelovi (većih cjelina), tako da se tu podjednako obraća pažnja na individualno (agensnost) i kolektivno (strukturu). Prema Kenu Wilberu (2005),[iii] najistaknutijem zagovorniku teorije holona, postoje četiri temeljna aspekta ili – kako ih on naziva – kvadranta svakog holona: unutarnje individualno, vanjsko individualno, unutarnje kolektivno i vanjsko kolektivno. Wilber je posebno zainteresiran za promjene holona tijekom vremena. Ljudske su jedinke, prema Wilberovoj teoriji, zapravo specijalni slučajevi holona koje također valja promatrati preko najmanje četiri njihova aspekta (kvadranta): subjektivni (unutarnje individualno), objektivni (vanjsko individualno), intersubjektivni (unutarnje kolektivno) i interobjektivni (vanjsko kolektivno), i to u vremenu. Dakle, odnos agensnosti i strukture svodi se, u Wilberovoj konceptualizaciji, na odnos između tih četiriju aspekata, a koji nije statičan, nego se neprestano mijenja.
Wilberova je teorija znatno općenitija od bilo koje sociološke teorije, a primjenu te teorije u sociologiji Wilber razrađuje u knjizi „A Sociable God“ (2005), u kojoj nastoji pokazati da se različite teorije sociologa religije mogu objediniti uz pomoć teorije holona. Koliko je meni poznato, nitko, pa ni sam Wilber, nije još podrobno razmotrio pitanje uklapanja socioloških teorija agensnosti i strukture, poput teorije Emirbayera i Mische, u okvire teorije holona. Wilberov je teorijski okvir dovoljno obuhvatan i dijeli naglasak na temporalni aspekt s Emirbayerom i Mische, tako da bi bilo zanimljivo istražititi dokle mogu dovesti napori ka objedinjavanju tih teorija.
Teorija mreže aktera: transcendiranje dvojnosti agensnost/struktura
Jedan od komentara na prethodnu inačicu ovog teksta odnosio se na činjenicu da je već sam pojam „strukture“ zapravo samo naš mentalni model kojim (uzaludno) pokušavamo „zaustaviti svu složenost sustava interakcija kao bîti postojanja fiksiranjem modela postojanja na trenutak i baviti se analizom tako modelom drastično zaustavljenog i fiksiranog postojanja“. Iz tog se komentara može iščitati potreba za transcendiranjem dihotomije između agensnosti i strukture, koju dalje obrazlaže Latour kad pojašnjava pojam „cirkulacije“ iz teorije mreže aktera: „‘Akter’ nije tu da igra ulogu agensnosti ni ‘mreža’ da igra ulogu društva. Akter i mreža – ako još uopće želimo koristiti te izraze – označavaju dva lica istog fenomena, poput valova i čestica, postupnog uvida da je društveno samo jedan tip cirkulacije“ (Latour, 1999: 18-19).
Teško je ne složiti se s tim primjedbama koje, bez sumnje, predstavljaju jedno važno ograničenje cijele diskusije o agensnosti i strukturi, a time i ograničenje ovog teksta. Na kraju krajeva, sve se teorijske dihotomije u konačnici mogu pokazati više ili manje prividnima,[iv] a svi naši teorijski modeli, čak i oni koji daleko nadilaze jednostavne dihotomije, predstavljaju samo pojednostavljenja daleko složenije stvarnosti čiji smo i sami dio.
Držim, međutim, da koliko god bile točne, navedene primjedbe ipak ne dovode u pitanje teorijsku korisnost sociološke rasprave o agensnosti i strukturi. Već sama količina priloga toj raspravi, kao i teorijskih uvida koji su iz nje uslijedili, pokazuju, naime, koliko je ta rasprava plodna. Dapače, teorijsku raspravu ne treba zaustavljati sve dok ona daje nove rezultate, a kao što smo vidjeli, rasprava o agensnosti i strukturi još uvijek rezultira zanimljivim konceptualizacijama, poput ranije spomenutog, relativno nedavnog doprinosa Hitlina i Kirkpatrick Johnson. Drugim riječima, dobro je biti svjestan ograničenja teorijskog modela koji smo postavili, ali nas to ne treba priječiti da istražimo dokle nas primjena, ili – možda bolje rečeno – intelektualna igra s danim modelom, može dovesti.
Kad sam već spomenuo Latoura, teorija mreže aktera, koliko god se nastojala predstaviti alternativom „klasičnom“ poimanju agensnosti i strukture, donosi više jedan novi „jezik nego eksplanatorni okvir“ (Steen, Coopmans i Whyte, 2006: 304). Pritom ne mislim da ne treba nastaviti istraživati mogućnosti tog novog „jezika“, ali moram priznati da me dosadašnje primjene teorije mreže aktera nisu uvjerile u to da naglasak na „cirkulaciji“, „fluidnosti“, „koreografiji“ i sličnim procesnim konceptima razotkriva više novog istraživačkog prostora nego što ga „klasičniji“ sociološki pristupi opreci između agensnosti i strukture zamagljuju.
Zaključci
U mnogim se istraživačkim tradicijama u sociologiji agensnost neodgovarajuće minimalistički objašnjava (explain away) kao „individualna kreativnost“ ili „idiosinkratičnost pojedinaca“ – kao neka vrst iznimke ili reziduuma koji uspijeva „izmigoljiti zagrljaju strukture“. U istraživačkoj tradiciji TRI-ja naglašava se pak samo jedan, racionalni aspekt agensnosti, a zanemaruju habitualni, imitativni, afektivni i drugi aspekti agensnosti koji nisu nužno racionalni. Snažniji i sveobuhvatniji tretman agensnosti prisutan je u pragmatističkoj tradiciji od njezinih početaka, no sve do Emirbayera i Mische (1998) nije podrobno razrađen. Emirbayer i Mische postavili su solidne teorijske temelje sociološkom pristupu agensnosti, koji se mogu dalje profinjavati ili ih se može kombinirati s drugim, ne nužno sociološkim teorijama, poput teorije holona. Sociološki pristupi kojima se nastoji transcendirati dvojnost agensnosti i strukture, poput teorije mreže aktera, predstavljaju alternativu pragmatističkim pristupima, ali su zasad u stadiju u kojem su bili pragmatisti prije Emirbayera i Mische.
I za sam kraj: radovi ovog tipa osuđeni su na nepotpunost. Zbog prostornih i vremenskih ograničenja pojedinca, iluzorno je očekivati da je moguće pročitati više od tek djelića ukupno postojeće literature o široko raspravljanim pitanjima kao što je pitanje odnosa između agensnosti i strukture. Stoga je i ovaj tekst u neprestanoj izradi, a njegove inačice, koje povremeno činim dostupnima užoj ili široj javnosti, u znatnoj mi mjeri služe i kao putokazi smjera u kojem se može nastaviti dalje. Kao što se kaže: putovanje zna biti zanimljivije od cilja, a bogatstvo različitih perspektiva koje sam već dosad na ovom putovanju upoznao donijelo mi je obilje osjećaja zadovoljstva i ispunjenosti.
Zahvale
Zahvalan sam anonimnim recenzentima iz časopisa Emotions and Society koji su me prvi upozorili na važnost rada Emirbayera i Mische za sociološko razumijevanje agensnosti. Također sam zahvalan svima koji su čitali prethodne inačice ovog teksta i komentirali ih. Ivanu Buriću zahvalan sam na poticajima za nastavak rada na tekstu. Tomislavu Medaku zahvaljujem za vrlo korisne putokaze na važnu literaturu o problematici agensnosti i strukture (Bob Jessop i teorijska tradicija mreže aktera). Vanji Boršu zahvalan sam na poklonjenim knjigama, kao i na usmjeravanju prema opusu Kena Wilbera. Zahvaljujem također Igoru Tošu za komentare na prethodnu inačicu teksta.
Literatura
Barber, M. (2022). Alfred Schütz and the second-person experience. U M. Barber (ur.), The Anthem companion to Alfred Schütz (str. 93-111). Anthem Press.
Berger, P. L. i Luckmann, T. (1966). The social construction of reality: A Treatise in the sociology of knowledge. Anchor Books.
Blaschke, S. (2015). It’s all in the network: A Luhmannian perspective on agency. Management Communication Quarterly, 29(3): 463-468. https://doi.org/10.1177/0893318915584824
Blumer, H. (1969). Symbolic interactionism: Perspective and method. Prentice-Hall.
Borš, V. (2012). Integralna teorija Kena Wilbera. FF press.
Bourdieu, P. (1990). The logic of practice. Polity Press.
Božić, J., Srbljinović, A. i Mihinica, S. (2024). From expectation to action: An empirical study of the role of confidence. Emotions and Society.Advance online publication. https://doi.org/10.1332/26316897Y2024D000000034
Burawoy, M. (2012). The roots of domination: Beyond Bourdieu and Gramsci. Sociology, 46(2), 187-206. https://doi.org/10.1177/0038038511422725
Coleman, J. (1990). Foundations of social theory. Belknap Press.
Collins, R. (2004). Interaction ritual chains. Princeton University Press.
Ellickson, R. C. (2001). The evolution of social norms: A perspective from the legal academy. U M. Hechter i K.-D. Opp (ur.), Social norms (str. 35-75). Russell Sage Foundation.
Emirbayer, M. (1997). Manifesto for a relational sociology. American Journal of Sociology, 103(2): 281-317. https://doi.org/10.1086/231209
Emirbayer, M. i Mische, A. (1998). What is agency? American Journal of Sociology, 103(4): 962-1023. https://doi.org/10.1086/231294
Garfinkel, H. (1967). Studies in ethnomethodology. Prentice-Hall.
Giddens, A. (1984). The constitution of society: Outline of the theory of structuration. Polity Press.
Goffman, E. (1961). Asylums: Essays on the condition of the social situation of mental patients and other inmates. Anchor Books.
Hechter, M. i Opp, K.-D. (ur.) (2001). Social norms. Russell Sage Foundation.
Hedström, P. (2005). Dissecting the social: On the principles of analytical sociology. Cambridge University Press.
Hitlin, S. i Kirkpatrick Johnson, M. (2015). Reconceptualizing agency within the life course: The power of looking ahead. American Journal of Sociology, 120(5): 1429-1472. https://doi.org/10.1086/681216
Jessop, B. (1996). Interpretive sociology and the dialectic of structure and agency. Theory, Culture & Society, 13(1): 119-128. https://doi.org/10.1177/026327696013001006
Laszlo, E. (1996). The systems view of the world: A holistic vision for our time. Hampton Press.
Latour, B. (1999). On recalling ANT. The Sociological Review, 47(1_suppl), 15-25. https://doi.org/10.1111/j.1467-954X.1999.tb03480.x
Luhmann, N. (1995 [1984]). Social systems. Stanford University Press.
Malsch, T. i Weiß, G. (2002). Conflicts in social theory and multiagent systems: On importing sociological insights into distributed AI. U C. Tessier, L. Chaudron i H.-J. Müller (ur.), Conflicting agents: Conflict management in multi-agent systems (str. 111-149). Kluwer.
Mead, G. H. (1934). Mind, self and society from the standpoint of a social behaviorist. The University of Chicago Press.
Parsons, T. (1951). The social system. Free Press.
Powell, C. i Dépelteau, F. (ur.) (2013). Conceptualizing relational sociology: Ontological and theoretical issues. Palgrave Macmillan.
Roth, S., Watson, S., Möller, S., Clausen, L., Žažar, K., Dahms, H., Sales, A. i Lien, V. (2025). Guiding distinctions of social theory: Results from two online brainstormings and one quantitative analysis of the ISA Books of the XX Century corpus. Current Sociology. Advance online publication. https://doi.org/10.1177/00113921251316685
Schelling, T. C. (1978). Micromotives and microbehavior. W. W. Norton.
Schütz, A. (1967 [1932]). The phenomenology of the social world. Northwestern University Press.
Steen, J., Coopmans, C. i Whyte, J. (2006). Structure and agency? Actor-network theory and strategic organization. Strategic Organization, 4(3): 303-312. https://doi.org/10.1177/1476127006067033
White, H. C. (1992). Identity and Control: A structural theory of social action. Princeton University Press.
Wilber, K. (2005). A sociable God: Toward a new understanding of religion (2. izdanje). Shambala.
[i] Prije strože znanstvene obrade odnosa agensnosti i strukture, svakako bi bilo poželjno pojasniti o čemu se zapravo raspravlja. Međutim, trenutačnom inačicom ovog teksta ne pretendiram na „strogu znanstvenost“, nego želim ponuditi jedno neformalnije viđenje sociološke rasprave o spomenutim pojmovima. Definicija i agensnosti i strukture ima na desetke i već i sam sažetak definicijskih rasprava mogao bi biti prilično obiman. Time bih izgubio na tempu izlaganja, a dobio na preciznosti, no za ovu mi je prigodu važnije prvo nego drugo. Ukratko, uz pretpostavku da će tekst ionako čitati oni koji već imaju barem donekle izgrađeno zajedničko razumijevanje pojmova o kojima je riječ, odlučio sam jednostavno preskočiti „dosadan“ definicijski uvod.
[ii] Kad je riječ o utjecaju TRI-ja na sociologiju, moram dodati i Thomasa Schellinga. Premda je riječ o ekonomistu, njegova knjiga „Micromotives i Macrobehavior“(1978) bila je prva koja me zainteresirala za dihotomije mikro/makro i agensnosnost/struktura. Osim toga, Schelling je jedan od autora koji nisu sociolozi, ali ih Peter Hedström u knjizi „Dissecting the Social“ (2005) svejedno ističe kao inspirativne za razvoj analitičke sociologije.
[iii] Studiozan pregled Wilberove teorije na hrvatskom jeziku izradio je Vanja Borš (2012).
[iv] Zanimljiv pregled niza takvih dihotomija ili – kako ih oni nazivaju – „distinkcija“, među kojima je i ona između agensnosti i strukture, može se naći u nedavnom radu Rotha i suradnika (2025).
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
