Pomalo je čudan odnos Hrvata spram NATO saveza, onako pomalo platonski. Potpora savezu na deklarativnoj razini prilično je visoka, no kada se dođe do stavova prema nekim konkretnijim mogućnostima, taj odnos se donekle mijenja.
To bi bio moj zaključak rezultata zadnjeg NATO-ovog ispitivanja javnog mnijenja provedenog u zemljama članicama u travnju i svibnju ove godine. Rezultati istraživanja dostupni su u studiji NATO Audience Research: pre-Summit polling results 2024.
Kao prvo, treba istaknuti da bi hrvatski građani na nekom potencijalnom referendumu u velikoj većini (77%) glasali za ostanak Hrvatske u NATO savezu. To je veći broj od prosjeka za sve zemlje članice. Dakle, prema ovom važnom kriteriju, može se zaključiti da je potpora članstvu u ovom savezu u slučaju Hrvatske neupitna, tj. da u Hrvatskoj postoji snažno većinsko opredjeljenje za članstvo. Puno snažnije nego što je to primjerice u slučaju Slovenije ili Bugarske: među Slovencima i Bugarima znatno je manji broj onih koji bi na nekom budućem referendumu podržali ostanak u savezu. Ni Amerika nije daleko od njih.
Također, nešto više od dvije trećine građana smatra da članstvo u NATO savezu smanjuje vjerojatnost da će nas neka druga zemlja napasti. Kao što je iz sljedećeg grafikona vidljivo, tu smo na 71% što je i u ovom slučaju znatno više od prosjeka zemalja članica. U gornjem smo dijelu tablice. Dakle, očito je da veliki broj hrvatski građana NATO smatra važnim jamcem nacionalne sigurnosti. Po tom smo malo iza građana sa sjevera / sjeverozapada Europe. Naime, izuzev Šveđana, Poljaci, Litvanci, Norvežani, Finci, Danci, Estonci te Nizozemci i Britanci najviše se pouzdaju u NATO savez kao jamca sigurnosti. S druge pak strane, takvih je najmanje među Slovencima i Crnogorcima.
No, kad se dođe do pitanja o tome bi li mi trebali braniti neku drugu zemlju članicu u slučaju napada na nju (idući grafikon), stavovi hrvatskih ispitanika pomalo se mijenjaju. Iako i dalje više od polovice njih, točnije 59%, smatra da bi se Hrvatska trebala uključiti u obranu savezničke zemlje, taj broj ipak je znatno manji nego na prva dva grafikona. I ne samo da je manji, već nas po raspoloženju za obranu savezničkih zemalja pozicionira na desnu stranu grafikona – među one zemlje čiji su građani u manjem broju od prosjeka spremni pružiti aktivnu vojnu pomoć eventualno napadnutoj zemlji članici saveza. Opet, znatno manje od Hrvata, voljni na obranu drugih članica saveza su Sjeverni Makedonci, Crnogorci i Slovenci.
Slično je i po pitanju novaca koje treba izdvajati za sigurnost zemlje. Kao što se može vidjeti iz sljedećeg grafikona, u odnosu na većinu drugih zemalja članica, hrvatski građani tu baš nisu široke ruke. Među onim smo zemljama članicama saveza u kojima oko 1/3 ispitanika smatraju da bi sredstva za obranu trebalo povećati (37% u našem slučaju). I to je desna strana grafikona, ispod prosjeka za sve zemlje saveza (41%). Po ovom pitanju prilično smo bliski Španjolcima i Amerikancima, ali ne baš i Slovencima.
I na kraju – potpora Ukrajini. Prema ovom istraživanju, dvije trećine hrvatskih građana (65%) u potpunosti ili donekle se slaže s tvrdnjom da treba nastaviti podupirati Ukrajinu. Ukoliko se izuzmu baltičke zemlje, te Poljska i Albanija, to je znatno više od svih ostalih bivših socijalističkih zemalja članica saveza i više od prosjeka svih zemalja članica (61%). Zanimljivo je da su građani Turske skloniji nastavku pomoći Ukrajini od Amerikanaca kao i od građana većine država Istočne Europe.
Ostali zanimljivi podaci ovog istraživanja mogu se potražiti u spomenutoj studiji.
Ivan Burić
Izv. prof. dr. sc. Ivan Burić rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je stekao i titulu doktora znanosti. Od 1994. do 2014. radio je na poslovima istraživanja javnog mnijenja, medija i tržišta, najduže na poziciji direktora istraživanja u agenciji Ipsos. U tom periodu vodio je više stotina istraživačkih projekata za potrebe domaćih i međunarodnih institucija, organizacija i poslovnih subjekata. Od 2005. do 2014. kao vanjski predavač predavao je na Sveučilištu Vern. Od 2014. godine stalno je zaposlen na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Autor je triju knjiga i dobitnik nagrade Zaklade Hanžeković za 2016. godinu.