Hrvati i Kinezi: narodi sa suprotnih strana svijeta i sa suprotnih strana grafikona

Nekako je prirodno da se uspoređujemo sa susjedima ili članovima zajednice kojoj pripadamo ili kojoj smo pripadali, s onima koji su s druge strane plota, kojima se želimo približiti ili od kojih se želimo odmaknuti. Europa nam je dom, duboko smo usidreni u njenu tradiciju, baštinimo ideje i vrijednosti koje su odavde potakle i stoga nije čudno da je nam je ona uobičajeni referentni okvir za gotovo sve. No, svijet postoji i izvan ovog našeg, ne prevelikog kontinenta, pa možda nekad nije loše izoštriti okulare kako bi se, zbog sebe samih, zagledali u onaj njegov dio s kojim je teško naći neke povijesne ili kulturno-civilizacijske poveznice. Jedan od takvih dijelova svijeta svakako je Kina. Naime, ako stavimo po strani onog svjetskog putnika koji je iz Kine u Europu donio sladoled i za kojeg smatramo da je naš Korčulanin (baš nas briga što drugi o tome misle), teško je u pronaći neke istaknutije dodirne točke između Hrvatske i Kine. Dobro, zanemarit ćemo i onu operetnu putešestviju političkog vođe bivše države koja je čak zabilježena i popratnom monografijom, kao i Pelješki most te činjenicu da je trenutno izbornik njihove nacionalne nogometne vrste Hrvat pa možda i Kinezi jednog dana napokon nauče igrati nogomet.

I dok se glavnina sociokulturnih razlika između Hrvatske i Kine odmah može pretpostaviti na temelju općepoznatih vrijednosnih, kulturnih i religijskih razlika između zapadnog civilizacijskog kruga i Dalekog istoka, neke finije, ali vrlo zanimljive nijanse mogu se pronaći u novoj Ipsosovoj publikaciji Global Trends.  S pet milijuna podatkovnih čestica iz pedeset zemalja, ovo izvješće identificira devet globalnih trendova oblikovanih složenim međudjelovanjem makroekonomskih sila i društvenih promjena, a koji utječu na ljude diljem svijeta. Između ostalih i na Hrvate i Kineze.  

Na suprotnim stranama grafikona: lomovi globalizacije!

Vrlo je teško dokučiti rezon zbog kojeg je ova golema zemlja s vjerojatno jednom od najvećih pomorskih flota u povijesti, koja je pod zapovjedništvom admirala Zheng Hea brojala oko 28.000 mornara, u jednom trenutku odustala od bilo kakve pomorske ambicije. Od šesnaestog stoljeća pa sve do nedavno Kina je naprosto prestala graditi brodove, odmakla se od mora, povukla se u samu sebe i polako gubila svoj globalni značaj. Danas je situacija sasvim drugačija. Kina je ponovno najveći svjetski brodograditelj ali i jedan od ključnih aktera globalizacijskih procesa i zemlja koja je od njih, kao što je dobro poznato, snažno profitirala. Stoga nije ni čudno da Ipsosovi ispitanici u Kini u velikom broju smatraju globalizaciju procesom koji je koristan i za njih osobno kao i za njihovu državu. Manje je jasno zbog čega to ne smatraju građani jedne znatno manje, ali u globalne ekonomske i političke procese također snažno integrirane zemlje. I dok bi se možda i moglo odgovoriti na pitanje zbog čega se među svjetskim šampionima po kriteriju antiglobalističkih sentimenata trenutno nalaze Amerikanci, pa čak i Francuzi, osobno mi je za Hrvate odgovor teško pronaći. Bit će da ima neke veze s onom pričom o tranziciji, kapitalizmu, prodaji tzv. obiteljskog srebra i sl. Možda je zbog toga ovaj termin za brojne hrvatske građane saturiran negativnim konotacijama, pa sve drugo što se uz njega može vezivati, u situaciji anketiranja ostaje prikriveno. Primjerice, globalizaciju svakako podrazumijeva i članstvo u EU pa prema ovom istraživanju posredno ispada da svega nešto više od 30% hrvatskih građana smatra da je članstvo u EU dobro za Hrvatsku, što ipak prilično odudara od ostalih istraživanja na ovu temu.

Na suprotnim stranama grafikona: kineski tehnooptimizam i hrvatski tehnopesimizam!

Ipsosovi stručnjaci smatraju da je opčinjenost tehnologijom, „technowonder“, nepobitno obilježje globalnog trenutka u kojem živimo – 71% njihovih ispitanika slaže se da trebamo modernu tehnologiju za rješavanje budućih problema. No, izgleda da je Hrvatska trenutno u krugu onih zemalja u kojima je sentiment tehnopesimizma izrazitije prisutan. Cca. 65% građana u Hrvatskoj misli da tehnološki progres uništava njihove živote. Ovaj očiti oprez, ili čak zazor, velikog broja Hrvata prema tehnološkom napretku možda bi se mogao dovesti u vezu s nekim generalnim obilježjima našeg kolektivnog vrijednosnog profila. Primjerice, još je akademik Županov prije pola stoljeća smatrao da je u hrvatski kolektivni vrijednosni sklop snažno utkana antinovativnost. Prema modelu Shaloma H. Schwartza koji se koristi u Europskom istraživanju vrijednosti, sigurnost je jedna od tri vrijednosti uz koju građani Hrvatske najsnažnije pristaju, dok sva istraživanja koja su provedena prema konceptu nizozemskog antropologa Geerta Hofstedea navode „izbjegavanje neizvjesnosti“ kao snažno istaknutu odrednicu hrvatske nacionalne kulture. Drugačije rečeno, izgleda da nismo skloni brzoj i prevelikoj disrupciji svakodnevnih životnih rutina uvođenjem tehnoloških inovacija. Primjerice, vjerojatno bi svjedočili nevjerojatnoj količini društvene kritike i moralne panike, puno većoj no što je to bio slučaj sa hladnjacima za sir i vrhnje na tržnicama, kada bi neki trgovački lanac postojeće sustave plaćanja nadopunio i onim koji uključuje skeniranje lica na blagajnama, a što u Kini funkcionira već neko vrijeme.  Za razliku od Hrvatske, u Kini, u zemlji u kojoj se plaćanje u supermarketima obavlja samo pogledom, u zemlji najbržih vlakova na svijetu i sve istaknutijem globalnom tehnološkom lideru, odnos spram tehnologije i onoga što ona donosi u živote sasvim je drugačiji. Većinu Kineza koji su sudjelovali u ovom istraživanju utjecaj tehnoloških procesa na njihov život uopće ne zabrinjava. Povijesno gledajući to nije niti čudno. Nisu li neki od najznačajnijih izuma u povijesti podrijetlom upravo iz Kine? Ne samo sladoled, već i ona četiri velika – kompas, papir, barut, drvorez / tisak, kao i vatromet.

Na suprotnim stranama grafikona: kozumerizam!

Kinezi su zaluđeni brendovima. Pogotovo oni boljestojeći. Dućani koji prodaju poznate brendove u europskim turističkim odredištima prepuni su kineskih turista. Isto je i u samoj Kini. Kinezi vole ugledne robne marke, žele ih i kupuju. Konzumerističke sklonosti, a koje su se rasle paralelno s brzim rastom životnog standarda značajnog dijela stanovništva, u Kini očito još uvijek ne posustaju i vjerojatno su među najjačim na svijetu. Zapravo, kinesko potrošačko ponašanje kao da je striktno vođeno propozicijama poznate Inglehartove teorije. Na to prilično zorno ukazuju podaci iz sljedećeg grafikona.

S druge strane, bez obzira što se u Hrvatskoj godinama stvarao mit o tome da smo skloni neobuzdanom konzumerizmu, izgleda da naše potrošaštvo nije ni do koljena kineskom. Prema ovom istraživanju proizlazi da su konzumeristički impulsi u nas dosta slabije izraženi. Također je vidljivo da po ovom indikatoru konzumerizma ne odudaramo od glavnine europskih zemalja. Nalazimo se pri desnom kraju grafikona – u grupi onih zemalja u kojima cca 40%-50% potrošača ne žali novca za brendove koji su im privlačni dok je većina ipak sklonija drugačijem potrošačkom ponašanju. Generalno, na poziciji smo većine društava zapadnog kulturnog kruga, a među koje se ugurao i jedan uljez – Japan. Od ove naše grupe značajnije odskaču Bugari. Ne u tolikom broju kao Kinezi, ali i oni nisu skloni paziti na novac u slučaju robnih marki koje ih privlače. Po tome su europski prvaci.

Na suprotnim stranama grafikona: novi nihilizam – YOLO mentalitet!

Kao jedan od detektiranih globalnih trendova istraživači Ipsosa spominju novi nihilizam. Karakterizira ga orijentiranost na postojeći trenutak, tzv. YOLO ili „samo jednom se živi“ mentalitet (engl. You Only Live Once). Ipsosovi stručnjaci navode da ekonomske nesigurnosti, problemi s dugoročnim planiranjem poput planiranja kupnje nekretnine ili zasnivanja obitelji, tj. osjećaj nemoći u preuzimanju osobne kontrole nad životom, jačaju nihilističke tendencije i potiču ljude da žive u trenutku.  Pa tako se 64% ljudi globalno slaže s tvrdnjom „živim za sadašnji trenutak jer budućnost je neizvjesna“.  No ono što je s ovim podacima svakako zanimljivo upravo su pozicije Kine i Hrvatske. Izgleda da ona poznata maksima Deng Xiaopinga – Hide your strength, bide your time, za Kineze više ne vrijedi, ili barem ne vrijedi za one koji su većinski sudjelovali u ovom istraživanju. Budući da Ipsos navodi kako je u istraživanju u Kini sudjelovala urbanija, obrazovanija i imućnija populacija, ovi rezultati iako odudaraju od „dugoročne perspektive“ kao kulturne vrijednosti svojstvene Kini, vjerojatno dobro reflektiraju trenutni životni impuls istraživanjem obuhvaćene populacije. To su očito pripadnici dobrostojeće više i srednje klase, upravo oni koji su najviše profitirali od društveno-ekonomskog razvoja kojeg je Kina prakticirala zadnjih desetljeća. To su oni koje u Hrvatskoj obično nazivamo  „dobitnicima tranzicije“. Normalno, u ovom slučaju kineske. Vjerojatno je njima svojstveniji mentalitet „sada i ovdje“, mentalitet trenutnog zadovoljenja životnih aspiracija. Ili su možda upravo oni najviše izloženi negativnim posljedicama mogućeg zastajkivanja u kineskoj ekonomiji, pa YOLO stavovi s njihove strane i izgledaju kao prirodna reakcija na takvu mogućnost.

Što se tiče Hrvatske, shodno prikazanom na ovom grafikonu proizašlo bi da pripadamo društvima u kojima je većini građana svojstveno ono što se tradicionalo pripisuje upravo Kini – dugoročna perspektiva. Prema rezultatima ovog istraživanja ispada da smo među zemljama koje je najmanje dotaknuo trend globalnog nihilizma na kojeg upućuju Ipsosovi stručnjaci. Ovo bi svakako bilo zanimljivo provjeriti i u nekim budućim istraživačkim projektima. Naime, prema novijim istraživanjima provedenim prema Hofstedeovom modelu (vidi Švarc i Lažnjak, 2017, Rajh i suradnici 2015.) dugoročna orijentacija ne bi trebalo biti nešto svojstveno hrvatskoj nacionalnoj kulturi. Prije bi to bio upravo YOLO. No, možda se u međuvremenu nešto promijenilo.

Na istoj strani grafikona: nema povratka na staro!

Na kraju, treba svako napomenuti i jedan od globalnih trendova koji su detektirali Ipsosovi istraživači, a po kojem su Hrvati i Kinezi, iako na suprotnim stranama svijeta, ipak na istoj strani grafikona. To je odnos prema prošlosti, tj. činjenica da smo među zemljama koje je najmanje zahvatio trend kojeg Ipsosovi stručnjaci poistovjećuju s bijegom u nostalgiju. Iako bi prateći dinamiku naše interne intelektualne konjunkture mogli steći dojam o nadprosječnoj društvenoj raširenosti nostalgije za „boljom prošlošću“, podaci koje je prikupio Ipsos sugeriraju da je u odnosu na sve ostale ex socijalističke zemlje koje su sudjelovale u ovom istraživanju u Hrvatskoj ona najmanje raširena. Točno je da smo i po ovom pitanju podijeljeni, ali je i očito da je ovaj trend kod nas ipak manje izražen nego u većini drugih, a ne samo ex socijalističkih zemalja sudionica ovog istraživanja.