Igra bez strategije ili strategija bez igre – analiza Ukrajinskog rata na razmeđi velike strategije i strateškog inkrementalizma – 2. dio

U hrvatskoj znanosti, a naročito sociologiji, Ukrajinski rat zasad nije izazvao odviše reakcija. U jednoj od rijetkih socioloških analiza, Mirko Bilandžić, Tihana Štimac i Josip Pandžić pokazali su analizom diskursa Putinovih govora da je uzroke ruske agresije na Ukrajinu prikladnije objašnjavati u okvirima socijalno konstruirane strateške kulture nego realističkog strateškog racionalizma.

Za razliku od spomenutih autora, mene će ovdje više zanimati zapadni odgovor nego ruska agresija, a umjesto debate između konstruktivista i racionalista, više ću pažnje posvetiti debati unutar racionalno-strateškog pristupa između zagovornika velike strategije i strateškog inkrementalizma (vidjeti osobito 7. poglavlje ovog izvora).

Zagovornici velike strategije kao bit strateškog planiranja vide pažljivo promišljenu izradu i artikulaciju jasnog strateškog plana. Takav plan prethodi djelovanju. Pri izradi plana treba prikupiti što više informacija, unaprijed pomno razraditi što više mogućih smjerova djelovanja i pokušati predvidjeti što više posljedica koje svaki od potencijalnih smjerova djelovanja može izazvati. Sveobuhvatan strateški plan izrađuje se i njegova provedba nadzire iz jednog središta.

Pobornici strateškog inkrementalizma smatraju da je podrobno planiranje unaprijed nemoguće i kontraproduktivno, pogotovo na dulji vremenski rok. Podrobno planiranje unaprijed naročito sputava inovacije koje su važan dio svakog razvojnog procesa. Najbolja strategija jest postupna adaptacija na okolnosti, ovisno o tome kako se okolnosti s vremenom razvijaju. Promišljanje i djelovanje neprestano i iterativno slijede jedno za drugim. Strategija postupne adaptacije najbolje se formira i provodi ako se ovlasti delegiraju relativno široko. Adaptabilna strategija tada „proizlazi odozdo“, bez potrebe za pomnim središnjim planiranjem.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

Dva opisana ekstrema u prvom su redu analitički konstrukti, a u praksi gotovo svaki čin strateškog planiranja obuhvaća primjese i velike strategije i inkrementalizma, no obično jedan pristup ipak prevlada. Primjerice, u obrambenom i vojnom planiranju obično prevladava top-down pristup putem velike strategije, što međutim ne znači da najbolji vojni stratezi ne ostavljaju i znatan prostor za ad hoc inicijativu nižim zapovjednim razinama.

Strateški pristup Zapada prema Ukrajini obilježen je strateškim inkrementalizmom. U prethodnom sam nastavku već spomenuo da su prve američke reakcije na ruski napad na Ukrajinu bile u skladu s javno iskazanim očekivanjem da će Kijev pasti u roku od jednog do četiri dana. Međutim, nakon žestokog otpora Ukrajinaca, i SAD i Zapad prilagodili su se novonastalim okolnostima i počeli pomagati Ukrajini. Isprva je ta pomoć uglavnom bila ograničena na najpotrebnije oružje i opremu, no, kako je postajalo sve jasnije da Ukrajinci neće brzo kapitulirati, tako je i pomoć postajala sve znatnijom. Također, kako se ispostavljalo da Putin nema namjeru započeti nuklearni rat „zbog sitnica“, tako je Zapad u isporuke pomoći Ukrajini uvodio sve širi spektar naoružanja: od projektila sve dužeg dometa, preko naprednih protuzračnih sustava, suvremenih oklopnih vozila i tenkova, do zrakoplova. S vremenom je velik broj takozvanih „crvenih linija“ ili već prijeđen, ili se raspravlja o njihovom prelasku. Može se ustvrditi da Zapad neizravno ispituje granice Putinove tolerancije i, u skladu s približno ustanovljenim dosezima tih granica, postupno adaptira vlastitu strategiju odnosa prema Ukrajini i Ukrajinskom ratu.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

S jedne strane, takav je strateški inkrementalizam Zapada razumljiv, posebno zbog visokog stupnja neizvjesnosti u vezi s ruskom nuklearnom prijetnjom. S druge strane, međutim, inkrementalizam ima i brojne negativne učinke. Primjerice, čak ni dvije i pol godine nakon početka rata, opskrba Ukrajine oružjem i opremom sa Zapada još uvijek nije sasvim usustavljena, a kao što je pokazao nedavni dugotrajan prekid američke vojne pomoći Ukrajini, ta je pomoć u znatnoj mjeri ovisna o plimama i osekama unutarnje politike vodećih zapadnih zemalja.

Inkrementalizam u odnosu Zapada prema Ukrajini vidljiv je i na široj vremenskoj skali. Iz šire se perspektive Ukrajinski rat može percipirati kao dio kontingentnog niza inkrementalnih poteza uključenih aktera, koji su izrazito ovisni o već prijeđenom putu (path dependency). U tom nizu poteza vidljivi su pojedini koji su predstavljali svojevrsne „točke grananja“ – točke u vremenu u kojima su donošene ključne odluke s posebno dalekosežnim posljedicama.

Jedna od takvih točaka bilo je rušenje tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča nakon Euromajdanskih prosvjeda, početkom 2014. godine. U tim se događajima Zapad jasno svrstao na stranu prozapadnih prosvjednika, što je teško objašnjivo iz perspektive velike strategije. Naime, samo šest godina ranije, nakon ruske intervencije u Gruziji, 2008. godine, protiv tadašnjih prozapadnih vlasti na čelu s predsjednikom Mihailom Sakašvilijem, od Gruzije su se de facto otcijepile dvije regije: Abhazija i Južna Osetija, u kojima su vlast preuzele proruske snage. Nakon tih događaja nije bilo teško pretpostaviti da će se i nakon rušenja Janukoviča u Ukrajini dogoditi nešto slično. I doista, Rusija je i u tom slučaju intervenirala, praktički bez borbe zauzela cijeli ukrajinski poluotok Krim i pripojila ga Rusiji, a u znatnom dijelu regije Donbas, nakon ipak nešto jačeg ukrajinskog otpora, uspostavila dvije tzv. „narodne republike“, Luhansk i Doneck, s također proruskim vodstvom.

Premda su se, pogotovo nakon gruzijskog iskustva, svi ti događaji mogli lako predvidjeti promišljanjem u duhu velike strategije, Zapad je ostao zatečen. Putinovom režimu nametnute su, doduše, određene sankcije te su na brzinu ispregovarani Sporazumi iz Minska kojima je zaustavljen veći sukob, ali su te Sporazume obje sukobljene strane nevoljko prihvatile i zapravo ih nikad nisu ozbiljno poštivale. Drugim riječima, sve su to bili ad hoc inkrementalni potezi kojima je rješavanje sukoba do daljnjega odgođeno, a nezadovoljstvo s obje strane samo produbljeno, te je ostavljen prostor za daljnju eskalaciju koja se i dogodila početkom 2022. godine, tj. ušlo se u još jednu točku grananja nakon koje postaje praktički nemoguć povratak na stanje koje je toj točki prethodilo.

Da se još malo vratim na Janukoviča: on je pokušavao ekvilibrirati između Putinovih pritisaka i prozapadnih težnji većine ukrajinskih građana. Nastojao je približavati Ukrajinu Europskoj uniji, istovremeno čineći ustupke Putinu. Ostaje dojam da ni Ukrajinci ni Zapad nisu imali dovoljno strpljenja ni razumijevanja za Janukovičeve kompromise, na tragu kojih se možda ipak mogla izbjeći eskalacija, iz čije je spirale danas vrlo teško pronaći izlaz.

Točke grananja naročito su važne u pristupu putem velike strategije. Jedan je od glavnih zadataka velike strategije upravo identificirati potencijalne točke grananja i odrediti smjerove djelovanja za svaku potencijalnu „granu“. Ostaje dojam da, zbog pretežno inkrementalnog pristupa, Zapad nije dovoljno ozbiljno shvatio ni točku grananja koja se otvorila Euromajdanskim prosvjedima, kao ni mogućnost da opcija rušenja Janukoviča otvori put prema novoj točki grananja koja je nastupila ruskom agresijom. Ranije opisane zapadne ad hoc reakcije na rusku agresiju također pokazuju da nije bila definirana zapadna strategija izbjegavanja najgoreg mogućeg scenarija (hedging strategy), tj. strategija za slučaj ruske agresije na Ukrajinu velikih razmjera.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

Treba uočiti da postoje i brojne objektivne okolnosti koje favoriziraju zapadni inkrementalizam nauštrb velike strategije. Prvo, središnje planiranje daleko je lakše provedivo u autokracijama koje se oslanjaju na poslušnost vođi, nego u demokracijama, gdje je prilikom donošenja plana potrebno uskladiti mišljenja velikog broja uključenih aktera. Još je teže središnje planirati u nadnacionalnim savezima, kao što su NATO ili EU, gdje većina odluka mora proći još više razina odlučivanja nego što ih prolaze odluke na nacionalnoj razini. Primjerice, ruskoj vojnoj industriji trebalo je, nakon početka rata, znatno manje vremena za aktivaciju dodatnih proizvodnih kapaciteta nego zapadnoj ponajviše zato što se takav poduhvat u Rusiji odvija putem jednostavnog zapovjednog lanca, dok na Zapadu on zahtijeva kompleksno usklađivanje interesa između privatnih investitora, državnih i međudržavnih tijela te ostalih dionika.

Nadalje, relativno kratki, uglavnom četverogodišnji, izborni ciklusi u zapadnim demokracijama obeshrabruju planiranje na dulji rok. Da bi dobili mogućnost reizbora, političari moraju vlastita postignuća relativno brzo prikazati svojim izbornim bazama. Vremenski obzori strateških projekata, pogotovo onih u sferi obrane i sigurnosti, u pravilu su, međutim, znatno širi od trajanja izbornih ciklusa te ih je stoga teško obuhvatiti unutar jednog ili dva takva ciklusa.

Uzevši u obzir sve navedeno, nije nikakvo čudo da je u zapadnom pristupu ukrajinskom problemu dosad bilo previše strateškog inkrementalizma, a premalo velike strategije. Stvari se, međutim, polako mijenjaju. Zapad postaje sve svjesniji ozbiljnosti prijetnje koju Ukrajinski rat predstavlja po europsku sigurnost. Paralelno s tim, pristup putem velike strategije, koji je nakon Hladnog rata ostao pomalo zaboravljen, postaje opet sve aktualniji u zapadnom strateškom planiranju.

Uviđa se da zapadno opredjeljenje za pomoć Ukrajini iziskuje mjere dugoročnijeg strateškog planiranja, kao što su proširenje kapaciteta zapadne vojne industrije te osmišljavanje načina pristupa Ukrajine euroatlantskim integracijama. Ono što još uvijek ostaje glavni problem jest pitanje završetka Ukrajinskog rata: kako rat završiti, a da agresor ne bude „nagrađen“ osvojenim teritorijem te da se pritom izbjegne nuklearna eskalacija? Na žalost, prvi pokušaj da se to učini ukrajinskom ofenzivom kojom bi se prekinuli opskrbni putevi između Rusije i okupiranih ukrajinskih područja u ljeto 2023. godine očito nije bio dovoljno pažljivo planiran i završio je neuspjehom.

Nadam se da su iz tog neuspjelog pokušaja i Ukrajina i Zapad izvukli odgovarajuće lekcije koje će omogućiti da sljedeći pokušaj bude uspješniji. Bilo bi suviše preuzetno tvrditi da znam kako bi trebao izgledati sljedeći pokušaj ili kako će Ukrajinski rat završiti. Najviše što mogu reći jest da smatram ohrabrujućima znakove povratka velike strategije u „kutije s alatom“ zapadnih strateških planera. Treba, međutim, istaknuti da taj povratak nikako ne treba smatrati definitivnim. Dovoljno je, primjerice, da Trump pobijedi na nadolazećim američkim predsjedničkim izborima pa da se američko strateško planiranje prebaci u domenu kratkovidne dnevnopolitičke trgovine.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

Na početku prvog nastavka ustvrdio sam da je povratak metode planiranja putem velike strategije, koju se više povezuje s nedemokratskim i autokratskim sustavima, u političke sustave demokratskih zemalja „pomalo paradoksalan“. No, možda je paradoks samo prividan. Odavno je, naime, poznato da liberalni sustavi nemaju prave odgovore na neliberalne metode iz jednostavnog razloga što liberalna načela toleriranja različitih mišljenja moraju tolerirati i mišljenje da liberalni poredak treba dokinuti. Pristup putem velike strategije, premda zbog naglaska na „središnji inteligentni dizajn“ možda nije do kraja po ukusu liberalnih teoretičara, ipak nije ni u potpunoj suprotnosti s liberalnim načelima, pogotovo ako ga se provodi dovoljno transparentno i s mjerom. Da malo izvrnemo argumente, zašto se liberalni sustavi u suprotstavljanju neliberalnima ne bi koristili i nekim metodama koje su možda uobičajenije u neliberalnim sustavima, ali ostaju u granicama prihvatljivosti liberalnih? Strateško planiranje putem velike strategije upravo je jedna od takvih metoda.