Igra bez strategije ili strategija bez igre – analiza Ukrajinskog rata na razmeđi velike strategije i strateškog inkrementalizma – 1. dio

Dana 24. veljače 2022. godine Rusija je, na čelu s Vladimirom Putinom, izvršila vojnu agresiju na susjednu Ukrajinu. Građani i političko vodstvo Ukrajine odlučili su se također vojnim sredstvima suprotstaviti ruskoj agresiji, na što, prema članku 51. Povelje UN-a, imaju pravo. SAD, NATO i EU, među ostalima, odlučili su podržati Ukrajinu u tom ratu.

Ukrajinski rat ima globalne reperkusije. Kao što primjećuje Ivan Burić u kratkom osvrtu pri kraju knjige Sociologija hrvatskog društva, taj je rat „produbio neke od globalnih kulturno-civilizacijskih, pa čak i religijskih rascjepa, utjecao na sabijanje redova uspostavljenih političkih, vojnih i ekonomskih savezništava, vjerojatno inicirao stvaranje novog geopolitičkog poretka te potaknuo novo strukturiranje globalnih ekonomskih odnosa i trgovinskih partnerstva“.

Od početka rata, javna potpora zapadnoj pomoći Ukrajini u zemljama EU-a jest visoka, premda s vremenom polako pada. Primjerice, humanitarnu pomoć Ukrajini sredinom 2022. godine podržavalo je 92%, a krajem 2023. godine 89% građana EU-a. U istom je razdoblju podrška financijskoj pomoći Ukrajini pala s 81% na 72%, a podrška vojnoj pomoći sa 68% na 60%.

Od samog pada javne potpore, koji je s vremenom i razumljiv i očekivan, više zabrinjava što Ukrajinski rat izaziva nove i produbljuje stare ideološke podjele unutar zapadnih društava (a što je i jedna od „karata“ na koje Putinov režim „igra“ u svojim pokušajima slabljenja i zapadne pomoći Ukrajini i jedinstva među zapadnim saveznicima). Najviše skepse, kako prema ukrajinskom odgovoru na rusku agresiju, tako i prema zapadnoj pomoći Ukrajini, dolazi iz radikalnijih krugova i ljevice i desnice. I radikalna ljevica i radikalna desnica pokušavaju iskoristiti pad javne potpore zapadnoj pomoći Ukrajini kako bi privukli nove simpatizere za svoje šire političke agende koje uključuju radikalno mijenjanje zapadnih društava u smjeru jačanja autokratskih tendencija i gušenja teško stečenih građanskih prava i sloboda.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

U ovom prvom dijelu inače dvodijelnog teksta najprije ću pokušati odgovoriti na nekoliko najčešćih prigovora koje skeptici upućuju prema Ukrajinskom ratu, a nakon toga ću nastojati obrazložiti svoje viđenje tog rata. U drugom nastavku pokušat ću povezati vlastito viđenje Ukrajinskog rata s debatama o dvama teorijskim pristupima strateškom planiranju, poznatima pod nazivima „velika strategija“ (grand strategy) i „strateški inkrementalizam“ (strategic incrementalism). Malo pojednostavljeno, ali za uvod dovoljno, za sada ću samo reći da velika strategija uglavnom podrazumijeva centralizirano, top-down planiranje te nastoji od samog početka što podrobnije razraditi što više mogućih smjerova djelovanja i opredijeliti se za one smjerove koje se unaprijed odredi kao najpovoljnije, dok strateški inkrementalizam podrazumijeva pretežno decentralizirano planiranje, pri čemu je prioritetno zadržavanje što više mogućnosti otvorenima i što dulje odgađanje jasnog opredjeljivanja za jedan smjer djelovanja.  Zaključak će biti možda pomalo paradoksalan, u smislu da veliku strategiju, koju se inače često povezuje s autokratskim načinom planiranja i upravljanja, ne treba izbaciti iz „strateškog repertoara“ demokratskih političkih sustava, pogotovo kad je riječ o planiranju obrane demokratskih stečevina od autokratskih nasrtaja.

Pišući tekst nastojat ću se kloniti manihejske vizije koja bi na jednoj strani vidjela samo dobro, a na drugoj samo zlo. Život je rijetko podložan crno-bijelim kvalifikacijama, a ratovi pogotovo. Isto tako, međutim, smatram da se, nakon odvagivanja argumenata koji stoje na raspolaganju, ne treba kloniti zauzimanja jasnog stava. Drugim riječima, nakon što se odvagne dobro i loše na obje strane, ne treba se kloniti svrstavanja na stranu manjeg zla. Stoga ću si u tekstu dopustiti jasno označiti glavnog pokretača rata i, shodno tome, zauzeti stranu.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

Toliko za uvod; krenimo na stvar! Prvi prigovor koji se često može čuti u vezi s legitimitetom Ukrajinskog rata može se sažeti na sljedeći način: s obzirom na to da su SAD i NATO znali poticati ratove upitne legitimnosti, svrstavanje SAD-a i NATO-a na ukrajinsku stranu znači da Ukrajina ne vodi legitiman obrambeni rat koji bi bio vrijedan podrške. U potporu tom prigovoru često se navode primjeri nasilnog uplitanja SAD-a u unutarnje sukobe u drugim zemljama, poput Čilea ili Grenade, a također i recentni primjeri vojnih intervencija SAD-a, odnosno NATO-a, radi svrgavanja autokratskih režima u državama poput Afganistana, Iraka, Libije i sličnih, koji su u pravilu završavali tako da se sruši autokratska vlast, ali se ne učini dovoljno u pogledu uspostave nove, funkcionalne vlasti, postkonfliktnog oporavka i međuetničkog pomirenja, nego se unutarnje nestabilnosti i sukobi u tim zemljama nastavljaju gotovo u nedogled.

U mjeri u kojoj predstavljaju kritiku nedovoljno promišljenih ili opravdanih intervencija zapadnih zemalja u druge države, ti prigovori svakako stoje. Međutim, nije opravdano korištenje tih prigovora  za izvlačenje zaključka da Ukrajinski rat nije obrambeni ni legitiman samo zato što ukrajinsku stranu podupiru države i savezi država čija povijest ranijih vanjskih intervencija nije besprijekorna. Svaki je rat slučaj za sebe. I SAD i NATO mogu u jednom ratu zastupati agresora pa čak i biti agresori, a da u nekom drugom ratu, kao što je ovaj Ukrajinski, podupiru legitimne obrambene napore žrtve agresije. Pritom također nije presudno ni to što interesi SAD-a ili NATO-a vrlo vjerojatno nisu uvijek podudarni s interesima Ukrajinaca.

Na kraju krajeva, antihitlerovska koalicija u Drugom svjetskom ratu obuhvaćala je vrlo različite državne i nedržavne aktere iz vrlo različitih dijelova političkog spektra: od radikalne ljevice do umjerene desnice. Svaki je od tih aktera imao, među ostalima, i neke svoje razloge za članstvo u toj koaliciji, no ne treba smetnuti s uma da je jedan od zajedničkih razloga postojanja antihitlerovske koalicije bila univerzalna zabrinutost za osnovna načela humanosti koja su se našla pod udarom Hitlerovog režima, baš kao što se danas ta načela nalaze pod udarom Putinove ekspanzivne autokracije. Nadalje, doličan pijetet prema golemim žrtvama bivšeg Sovjetskog Saveza, kao važnog dijela antihitlerovske koalicije, u Drugom svjetskom ratu – a riječ je o između 20 i 30 milijuna poginulih – ne znači da danas treba tolerirati agresiju Rusije, kao sljednice bivšeg Sovjetskog Saveza, prema njoj susjednim zemljama.

Drugi čest prigovor skeptika prema Ukrajini temelji se na tvrdnji da su SAD glavni pokretač Ukrajinskog rata te da su SAD jedva dočekale priliku da isprovociraju Rusiju za formalni početak rata. Glavni je nedostatak tog prigovora taj što ne prolazi ozbiljnu činjeničnu provjeru. Naime, nakon pojave prijetnje, a zatim i početka ruskog napada na Ukrajinu u veljači 2022. godine, prvi potezi koje su SAD povukle bili su sljedeći: hitna evakuacija američkog diplomatskog osoblja iz Ukrajine, hitna evakuacija američkih vojnih savjetnika iz Ukrajine, te ponuda ukrajinskom predsjedniku Zelenskom da ga se evakuira iz Kijeva. Nadalje, dan nakon početka ruske agresije, američke sigurnosne službe ponovile su svoju raniju procjenu da bi Kijev mogao pasti u roku od jednog do četiri dana. Nameće se pitanje: ako su SAD jedva čekale rat s Rusijom, zašto bi njihove prve reakcije nakon početka rata bile toliko defetističke? Koja bi država pokretala rat za koji očekuje da će završiti u roku od jednog do četiri dana, i to porazom njezinih saveznika? Na navedena pitanja zagovornici teze o SAD-u kao glavnom pokretaču Ukrajinskog rata nemaju zadovoljavajuće odgovore.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

Treći prigovor svodi se na ponešto produbljenu inačicu drugog prigovora, a temelji se na tvrdnji da je zapadni, odnosno u prvom redu američki, vojno-industrijski kompleks (VIK) glavni pokretač rata, u kojemu VIK vidi priliku za ostvarivanje svojih, ponajprije financijskih, interesa. Posebno je zanimljivo da tu tezu zagovaraju i neke ugledne javne ličnosti poput ekonomista Jeffreyja Sachsa. Zagovornici teze znaju se pozivati na poznati oproštajni govor američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera iz 1961. godine, u kojemu je on upozorio na preveliku koncentraciju moći u rukama uskih interesnih skupina poput VIK-a. Eisenhowerovo upozorenje nedvojbeno je i danas aktualno, jednako kao i činjenica da VIK ima koristi i od Ukrajinskog i od svih drugih ratova koji se vode širom svijeta.

Uza svu ozbiljnost s kojom treba razmatrati upozorenja poput Eisenhowerovog, pa čak i Sachsovog, tvrdnja o VIK-u kao glavnom pokretaču Ukrajinskog rata čini se pretjeranom. Postavlja se, naime, pitanje: ako su interesi VIK-a spiritus movens Ukrajinskog rata, kako to da VIK već do sada nije iskoristio priliku za još daleko veću zaradu, s obzirom na ukrajinsku potražnju za oružjem i opremom koja višestruko nadmašuje ponudu? Pritom nije riječ samo o potencijalno „opasnim“ sustavima (dalekometni projektili, suvremeni zrakoplovi…), koje zapadni saveznici Ukrajini ne isporučuju iz straha od provociranja nuklearnog sukoba ili iz straha da Rusi dobiju priliku za promatranje, a onda i reverzni inženjering takvih sustava, nego je riječ i o „običnom“, obrambenom oružju, u rasponu od ručnih bacača, topničkog oružja, preko sustava protuzračne obrane, do oklopnih transportera, humveeja i svega drugog što Ukrajini kronično nedostaje. Kako to da se tek odnedavno, više od dvije godine nakon početka rata, počelo raditi na sustavnom proširivanju proizvodnih kapaciteta VIK-a, kad je od samog početka rata jasno da su postojeći proizvodni kapaciteti nedovoljni za potrebe rata velikih razmjera, kakav Ukrajinski rat jest? Zašto je VIK propustio priliku proširiti svoje kapacitete davno prije i već ostvariti daleko veću zaradu od one koju je dosad ostvario? Zašto VIK nije iskoristio sva sredstva utjecaja koja mu stoje na raspolaganju kako bi prekinuo institucionalnu blokadu američke vojne pomoći Ukrajini koja je trajala mjesecima, na prijelazu između 2023. i 2024. godine, kao posljedica američkih unutarnje-političkih nesuglasica, zbog koje je Ukrajina ostala gotovo bez oružja, a VIK opet propustio ostvariti veliku zaradu? Na navedena pitanja zagovornici teze o VIK-u kao glavnom pokretaču rata ponovno ne nude zadovoljavajuće odgovore.

Ako ni SAD ni VIK nisu pokretači Ukrajinskog rata, kako je do rata onda zapravo došlo? Glavni pokretač Ukrajinskog rata jest Rusija, preciznije Vladimir Putin, kao u ovom trenutku neupitni ruski vladar. Kao što se običava reći, međutim: „Prilika čini lopova!“. Ili, sociološkim rječnikom: društvena zbivanja može se u pravilu tumačiti kao posljedice interakcije ljudske agensnosti (agency) i društvene strukture. Strukturna „prilika“ koju je Putin prepoznao odnosi se na situaciju u kojoj je Zapad zaokupiran mnoštvom vlastitih unutarnjih problema: od postpandemijskog oporavka do traženja prikladnih načina prihvata velikog broja migranata u kratkom vremenu, dok je na vanjskopolitičkom planu bezuspješan završetak intervencije u Afganistanu negativno utjecao na spremnost Zapada na sličnu vanjsku intervenciju u bliskoj budućnosti. U takvim je okolnostima Putin zaključio da bi njegova intervencija u Ukrajini mogla proći relativno „nekažnjeno“, barem što se Zapada tiče.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

I doista, prvi potezi SAD-a nakon početka ruske agresije, kao što su bili već spomenuta ponuda Zelenskom za evakuaciju, kao i procjena o brzom padu Kijeva, govore nam da su zapadni saveznici isprva očekivali brzi završetak rata ruskom vojnom pobjedom. Međutim, Ukrajinci su bili ti koji su odlučili pružiti oružani otpor. Bez obzira na to je li navodni odgovor Zelenskog na ponudu za evakuaciju doista bio: „Treba mi streljivo, a ne prijevoz!“, taj odgovor dobro ilustrira stanje duha većine Ukrajinaca nakon početka ruske agresije. Prema Kijevskom međunarodnom institutu za sociologiju, u svibnju 2022. godine čak je 80% Ukrajinaca bilo uvjereno, a još 15% prilično uvjereno da će Ukrajina pobijediti u ratu, što najbolje govori o visokom stupnju opredjeljenja za oružani otpor. Do danas je ta podrška nešto pala, no i u veljači 2024. godine još je uvijek 60% Ukrajinaca bilo uvjereno, a 29% prilično uvjereno u ukrajinsku pobjedu. Stupanj ukrajinskog političkog jedinstva u obrani zemlje toliko je visok da se na frontu radikalni ljevičari bore rame uz rame s desničarima.

Fotografiju snimio i ustupio dr. sc. Hrvoje Cvijanović

Nakon što su Ukrajinci počeli pružati žestok otpor, obranili Kijev i počeli nanositi gubitke Rusima i u ostalim dijelovima zemlje, i Zapad je prilagodio svoj odgovor novonastaloj situaciji. Konkretno, Zapad je odlučio da neće stati „samo“ na gospodarskim sankcijama Rusiji, nego će i financijski i vojno pomagati ukrajinskoj strani. Naravno da ta odluka nije sasvim bezinteresna i naravno da će i zapadni VIK imati itekakve koristi od rasta prodaje oružja i vojne opreme, i naravno da i NATO i zapadne sile vode računa i o „čuvanju vlastitog obraza“ koji je ugrožen Putinovim inaćenjem, ali smatram važnim istaknuti da u viđenju Ukrajinskog rata koje zastupam, spomenuti čimbenici nisu glavni pokretači rata, nego tek popratni učinci odlučnosti ukrajinskog naroda i njegovog političkog vodstva da brane svoju zemlju.

Kako sam u dosadašnjem dijelu teksta odbacio neke od najčešćih prigovora ukrajinoskeptika te obrazložio viđenje Ukrajinskog rata za koje smatram da bolje odgovara poznatim činjenicama nego što im odgovaraju teze koje se obično iznose u prigovorima skeptika, u sljedećem ću se nastavku osvrnuti na širi proces strateškog planiranja u međunarodnom kontekstu koji je povezan s ovim ratom. Nastojat ću pokazati da iz viđenja rata koje sam gore opisao proizlazi da je u zapadnom strateškom planiranju odnosa prema Ukrajini i Rusiji dosad prevladavao strateški inkrementalizam iz kojeg se tek u posljednje vrijeme pojavljuju obrisi velike strategije. Zaokret zapadnog strateškog planiranja prema velikoj strategiji smatram dobrodošlim, ali je u ovom trenutku teško predvidjeti hoće li taj zaokret biti trajnijeg karaktera.