O normama, sustavima i ljudima: mertonovski pogled na jednu obrazovnu praksu
Obrazovanje predstavlja možda najveće vrelo sociološke imaginacije. Primjerice, svaki član društva nema potomstvo, nije zaposlen, ne ide u crkvu, niti je politički aktivan, no gotovo svi1 su pohađali i završili osnovnu i srednju školu. Kad se tome doda visoko obrazovanje i na neki način zaokruži autopojeza (samoproizvođenje) cijelog sustava javlja se cijeli jedan prostor djelovanja i posljedica ispunjen normama, akterima, institucijama, sustavima, kulturom itd., o kojem svatko ima osobno iskustvo i znanje. Ovaj tekst bavi se sustavom i normama kroz analizu jedne dugotrajne i faktički temeljne obrazovne prakse – pisanja seminara.
Zašto praksa? Jer je naglasak na cijelom procesu od davanja uputa, definiranja očekivanja, odrađivanja do konačnih ishoda. Konačni ishod ne zadržava se samo na napravljenom seminaru nego, gledajući iz teorijske perspektive R. K. Mertona, predstavlja zbroj posljedica za samog aktera kao i za ostale osobe koje su im izložene kroz društvenu strukturu, kulturu i civilizaciju (Merton, 1936). Praksa pisanja seminara odraz je sustava. U realnosti se njene posljedice mogu promatrati na razini predmeta/kolegija, razreda/godine studija i škole/fakulteta. Naime, osim društvenih, prakse povlače i institucionalne posljedice, a grupe koje su usvojile određene prakse kroz školovanje mogu ih nositi dalje kao internalizirani društveni obrazac i dio identiteta. One su uvijek popraćene normama, dakle uputama za specifično djelovanje u određenoj situaciji. Premise djelovanja se internaliziraju i zaboravljaju, okolina i kontekst se mijenjaju, a sustav i akteri najčešće u razdoblju kraćeg ili srednjeg trajanja nastavljaju provoditi praksu sve više vođeni dugotrajnim ponavljanjem, gubeći iz vida izvorni smisao. Za pojednostavljenje objašnjenja ovog fenomena držat ću se rasprave o normi povezanoj upravo s praksom pisanja seminara.
Robert King Merton
Praksa u praksi
Iako nedostaje empirijskih istraživanja na tu temu, čini se da pisanje seminara u školi i fakultetima počiva na uputi sami nađite literaturu te da je značajnija razlika jedino u uputama za citiranje (ili njihovom izostanku). Koliko god se ta tendencija čini izvjesna, toliko je njen opseg nepoznat. Je li prošle akademske godine u Hrvatskoj takvih seminara bilo 20 % ili 60 % teško je reći. Bit, odnosno problem je u tome da se u akademskoj zajednici sve više čuje negodovanje o studentskom pristupu seminarima. Ono što je vidljivo iz iskustva jest da nastavnici često imaju visoka očekivanja od studenata. U spletu učestalih objašnjenja seminarskih neuspjeha dominira nedostatak vještina ili znanja te popratni okvir nezainteresiranosti. Izostaje pak sustavni osvrt i analiza elemenata na kojima počiva praksa pisanja seminara: od očekivanja i uputa do povratnih informacija i utrošenog rada.
Vratimo se na pretpostavljeno ishodište prakse i uputu sami nađite literaturu. U preddigitalno vrijeme kad se literatura nije mogla naći na webu, njezina valjanost bila je određena u jednom drugom sustavu – knjižničnom. Za referat i seminare trebalo je otići u knjižnicu ili studijsku čitaonicu te dobiti informacije o relevantnoj građi. Za složenije radove nalaženje je uključivalo i dugotrajno čekanje međuknjižnične posudbe neke knjige iz dalekog grada. Nalaženje je dakle pretpostavljalo složeniju i dugotrajnu aktivnost2, a u sebi je zbog samog načina uvođenja knjiga (ali zapravo informacija i znanja koje su prolazile bibliotekarsku proceduru) imalo pečat valjanosti i relevantnosti. To ne znači da je to bilo bolje vrijeme, nego drugačije. Porast hiperprodukcije znanstvene literature bi i bez interneta otežao funkcioniranje tog starog programa. Drugi aspekt pred-hiperprodukcijskog razdoblja vezan je uz vrijeme potrebno za izradu pisanog rada. Velika količina informacija nije mogla biti dostupna uz malo truda i vremena. Uz to treba razmotriti i sam čin pisanja. Pisanje je po sebi bilo dokaz uloženog rada i vremena. Za razliku od analognog, digitalno pisanje je potpuno drugi svijet. Stari program je dakle u toj okolini imao izvjesna dva čimbenika – valjanost i aktivnost.
Posljedice, prilagodbe, posljedice
Nemoguće je problem neispunjenih očekivanja cjelovito objasniti samo preko uputa tj. normi. Sposobnosti i vještine zajedno s interesom i motivacijom također određuju ishode. U situaciji kad i određeni rezultati državne mature ukazuju na slabljenje poznavanja jezika (ako ništa drugo onda komparativno, jer kako interpretirati bolje prosječne ocjene iz engleskog nego iz hrvatskog jezika) latentna uputa koja prati izradu seminara, pročitajte i analizirajte slabi na razini ishoda. Tradicionalno se očekuje jedno, no kroz dugotrajni splet promjena očekivanja, okoline i aktera dolazi do očekivanih i opetovanih odstupanja.
Sustav dakle funkcionira na polu od neispunjavanja ciljeva do proizvođenja štetnih ishoda, njegova funkcionalnost je upitna. Prilagodba učenika i kasnije studenata dobrim se dijelom percipira kao pogrešna, studenti se ‘muče’ s vlastitim mišljenjem što ih u konačnici vraća jednostavnijem i naučenom obrascu konstantnog citiranja i preuzimanja izvora. U toj situaciji sposobnosti, motivacija i norme određuju strukturnu napetost. Iz perspektive nastavnika student ne ostvaruje kulturno zadane ciljeve jer u tom seminaru izostaje npr. vlastiti osvrt. Iz perspektive Mertonove teorije strukturne napetosti (1968)3, pripadaju li oni ritualistima ili rezigniranima? Student može smatrati da ne posjeduje sredstva (vještinu analize, kritičko mišljenje) kako bi ispunio zadani cilj – napisao taj seminar. Pogotovo ako se i drugi iz njegove okoline nalaze u sličnoj situaciji. S druge pak strane, ako je kroz dvanaest godina boravka u sustavu dominirala uputa sami nađite literaturu, a okolina je digitalna, onda je zapravo institucionalizirano sredstvo copy-paste. Ironija situacije jest da sustav očekuje od studenata znatno više nego što im je u prosjeku dao te zapravo očekuje od njih da sami savladaju jaz između očekivanja i realnosti.
Za reprogramiranje opisane prakse potrebno je puno sustavnog rada nastavnika. Na višoj razini sustava i vrednovanja rada nastavnika nema neke razlike između copy-paste seminara i analitičkog seminara. Održan seminar je održan, prihvaćen seminar je prihvaćen. Kako bi smanjili kognitivnu disonancu nastavnici smanjuju očekivanja, no to ne rješava sustavni problem institucije. Rješava ga tek kad svi usklade nova očekivanja. Tu se ponovo možemo osloniti na Mertonovu tipologiju kulturnih ciljeva i institucionaliziranih sredstava. Ako akteri zaključe da ne mogu puno promijeniti, mogu (A) prihvatiti izostanak analitičkog seminara i ustoličiti copy-paste kao novi cilj. To bi impliciralo da je odličan copy-paste seminar odlična ocjena i odličan rad. Ovaj izbor bi značio konformizam s trenutnim ishodima. Druga opcija (B) je zadržati seminar kao formalno sredstvo od kojeg ne očekuju puno i koje je samo prihvatljivo za dovoljnu ocjenu. Takav rad je dakle dovoljan, izbor spada pod ritualističku adaptaciju. Ukoliko akteri smatraju da mogu promijeniti prakse postoje dva načina da to učine. Prvi je inovacija (C) – odbacivanje trenutnih sredstava koja dominiraju u praksi te pomno osmišljavanje novih praksi na razini ciljeva, sredstava, uputa i rada. I naposljetku, ostaje pobuna (D), odnosno odbacivanje starih ciljeva i sredstava te institucionalizacija novih. Pobuna po Mertonu implicira da je riječ o nastojanju da se novi ciljevi i procedure (sredstva, op.a.) prošire na druge članove društva te da se promijeni kulturna i društvena struktura (Merton, 1968: 194).
Ove alternative nisu samo organizacijska rješenja, već svojevrsni vrijednosni programi. Sam Merton govori o tipovima individualnih adaptacija kao prilagodbama na vrijednosti (Merton, 1968: 193). U ovom slučaju javlja se još jedna potencijalna neanticipirana posljedica. Ako se sustav prilagodi kroz rezignaciju te formalno copy-paste seminar postane ili ostane općeprihvaćen standard, analitički seminar postaje devijantna praksa. Uostalom, Merton je tražio teorijsko objašnjenje devijantnosti. Možda je za sustav najpogodnija upravo ova situacija anomije i disonance jer od nje ima najviše koristi. Tako se ostavlja prostor za pripadnike svih programskih opcija: ritualiste, inovatore i konformiste. Vuk sit, ovce na broju.
Nova relevantnost
Veliki jezični modeli (poznatiji kao umjetna ineligencija) mogli bi dovesti do kraja ovakve preduge prakse. Nasuprot sporijem i ekvilibričnom svijetu preddigtalnog znanja otvorio se pakao informacija u kojem sami nađite literaturu više ne može služiti kao institucionalna krilatica. Možda smo desetak godina proveli u situaciji digitalne anomije. I dok su stare norme možda izgubile svoju značaj i funkciju prije masovne digitalizacije, odjednom smo se probudili u svijetu pitanja je li ovo napisao čovjek? Ono što je sigurno, ti problemi se neće riješiti uvođenjem posebnog sustava koji bi se njima bavio, ili uvođenjem novog predmeta/kolegija. Napredak bi bio promišljanje prakse i prilagodba koja nije reduciranje zahtjeva i rada, već više komunikacije za dostizanje ciljeva. Jer bi se i tu moglo dogoditi da generativna umjetna inteligencija postane novo sredstvo pisanja seminara, koliko god oni bili reducirani. Više usmjeravanja te objašnjenja popratnih radnji i povratnih informacija. Manje sustava, a više sustavnog rada.
- Gotovo svi u društvu, no ne nužno i većina pripadnika svih skupina. ↩︎
- Zgodna ali nepotrebna analogija bi bila da u traženju literature danas prvo trebate kupiti pametni telefon/računalo, sklopiti ugovor za pristup internetu, napuniti bateriju etc. ↩︎
- Mertonova teorija strukturne napetosti (Social theory and social structure, 1968, 194) govori o oblicima prilagodbe pojedinaca koji se razlikuju prema prihvaćanju (+) ili odbijanju (-) kulturnih ciljeva i institucionaliziranih sredstava. Pobuna predstavlja odbacivanje starih te prihvaćanje novih ciljeva i procedura.
↩︎
