Gotovo su bezbrojne, ali u brojnim slučajevima presudne, uloge koje su životinje imale u ljudskoj povijesti. Toliko su važne da je zapravo nemoguće odvojiti brojna ljudska postignuća od četveronožnih ili ostalih dvonožnih, kao i beznožnih stvorenja. Jednostavno, životinje su oduvijek prisutne u svim sferama ljudskog djelovanja. Neizostavni su dionici ljudske egzistencije i kulture. I dok na važnost životinja za napredak nekih znanosti, prvenstveno medicine, ne treba ni podsjećati, zanimljivo bi se bilo osvrnuti na njihovu ulogu u društvenim znanostima.
To mi je palo na pamet nedavno, nakon što mi je u ruke dopala izvrsna, izuzetno zanimljiva, a meni do tada nepoznata knjiga Nikole Viskovića – Kulturna zoologija. Što je životinja čovjeku i čovjek životniji? U ovoj knjizi autor donosi niz eseja o odnosu ljudi spram životinja. Primjerice, o odnosu životinja i jezika, političke teorije i ideologije, o antropomorfizmu, o lovu i zoološkim vrtovima, industriji hrane, životinjama koje imaju posebna značenja u našoj kulturi, o kućnim ljubimcima, životinjama u filmu i mnogo čemu drugom zanimljivom. Autorovo tematiziranje brojnih „životinjskih“ primjera iz filozofije, književnosti i političke sfere potaklo me je da parafrazirajući naslov njegove knjige pokušam ponuditi odgovor na pitanje: što su životinje društvenim znanstvenicima?
Odgovor na ovo pitanje možemo započeti činjenicom da je životinjski svijet i zakoni koji u njemu vladaju dio prirodnog svijeta kojeg proučavaju prirodne znanosti, a upravo je utjecaj prirodnih znanosti na razvoj društvenih u mnogo čemu bio krucijalan. Još od Saint-Simona i Durkheima koji su apostrofirali nužnost “socijalne fiziologije” kao neizostavnog dijela sociološke znanosti, Comtea koji u metodama prirodnih znanosti vidi ideal za metode proučavanja društva, zatim Spencera i njegove teorije socijalnog evolucionizma prema kojem zakon evolucije u društvu ide u smjeru povećanja raznolikosti, određenosti i povezanosti funkcija preko funkcionalizma u sociologiji i ideje društva kao sustava nalik biološkom organizmu, pa do suvremene sociobiologije, prirodne znanosti predstavljaju svojevrsnu inspiraciju za to kako proučavati i zaključivati o društvenom svijetu. U stvari, želja da se znanosti o društvu podignu na razinu znanstvenosti prirodnih znanosti, uspoređivanje funkcioniranja društva s funkcioniranjem biološkog organizma kao i uspoređivanje različitih faza društvenog razvoja s fazama biološkog razvoja, nešto je što je neodvojivo od uspostave društvenih znanosti.
No, izuzev ovog postoji još jedna sfera u kojoj se može pronaći doticaj prirodnog svijeta s društvenim i iz koje proizlazi jedna zanimljiva relacija između životinja i društvenih znanosti. To je sfera zoomorfizma. Riječ je o simboličkoj animalizaciji ljudi ili društvenih grupa, tj. o pridavanju nekih stvarnih ili zamišljenih svojstva životinja ljudima ili društvenim grupama kao i pridavanju nekih svojstava životinjskog svijeta društvenim odnosima. Dakle, rasprava o društvu, društvenim odnosima i prirodi onih koji stvaraju društveni život, bilo da dolazi od strane filozofa, politologa, sociologa, ekonomista, baštini jednu zanimljivu tradiciju koja podrazumijeva korištenje životinjskih obilježja. Visković ističe da su to obilježja kojim se ljudi dive, od kojih strepe, žele ih i prisvajaju kao moći ili ih vide kao zlo.
Nekoliko je tipičnih životinjskih vrsta koje se gotovo tradicionalno, kroz stoljeća koriste u takvim slučajevima. Vjerojatno je najpoznatiji primjer vuka, vučjeg svijeta ili vučjih osobina. Posebice ga je proslavio Hobbes s onim čuvenim homo homini lupus. On tvrdi da su ljudi u prirodnom stanju poput vukova, skloni sukobima i nasilju, te da je stoga potreban snažna vlast, snažna država koji će osigurati red i mir. No, i tu snažnu vlast Hobbes predstavlja slikom mitološke nemani – Levijatanom. Dakle, Hobbes simbolički animalizira vlast, a to čini i Nietzsche koji državu opisuje kao najhladnijom od svih hladnih nemani. Osim što je navodno zagrlio konja pa poludio, Nietzcshe je i sažaljevao krave jer ne mogu razmišljati o postojanju.
Vuka nije mimoišao ni Freud. Jedan od njegovih najpoznatijih slučajeva je tzv. čovjek-vuk, slučaj pacijenta Sergeja Pankejeffa koji je imao vrlo veliku ulogu u Freudovoj teoriji psihoseksualnog razvoja. Čest slučaj simbola u psihoanalizi predstavlja zmija. Kao arhetip koji može simbolizirati različite aspekte nesvjesnog posebice ju je proslavio Jung (povezivao ju je i sa simbolom Ouroborosa, zmije koja grize vlastiti rep što simbolizira cikličnu prirodu života). Za razliku od ova dva utemeljitelja psihoanalize, Gustave le Bon, psiholog čija su djela ostavila značajnu rezonancu na razvoj socijalne psihologije, u svojim analizama više mjesta posvećuje domaćoj životinji. U djelu Traktat o jahanju uspoređuje psihologiju konja (lukav, plašljiv, osvetoljubiv, emotivan i osjetljiv) i psihologiju ljudske gomile (niska intelektualna razine, pretjerana uzbudljivost, nagli bijes, nesnošljivost, potpuna poslušnost vođama), a potom ukazuje na sličnost načina i potrebe dresure konja i vladavine nad ljudima (Visković, 141). Vjerojatno je i Marx na umu imao konje, mazge ili magarce kada je na jednom mjestu u Ranim radovima naveo da ekonomski sustav njegovog vremena radnika tretira kao „radne životinje svedene na najneophodnije tjelesne potrebe“.
O tome kako vladati ljudima i kako pri tom koristiti neke osobine životinja, kao što je poznato, u djelu Vladar pisao je Niccolò Machiavelli. Ovaj stanovnik Firence smatrao je da vladar treba biti lisica kako bi izbjegao zamke i lav kako bi uplašio vukove. Lisica simbolizira lukavost i mudrost, dok lav predstavlja snagu i hrabrost. Da su lisice i lavovi, uz vuka, vjerojatno najvažnije životinje za društvene znanosti dokazuje učenje drugog Talijana – Vilfreda Pareta. On je smatrao da dva urođena instinkta objašnjavaju ponašanje vladajuće elite. Instinkt za kombinacije koji se manifestira progresivnom politikom, kreativnošću i avanturističkim ponašanjem te instinkt za očuvanjem koji odražava konzervativnu stranu ljudske prirode, uključujući odanost institucijama obitelji, crkve, zajednice i nacije. Instinkt za kombinacijom je svojstven lisicama tj. manipulativnoj inovativnoj i kreativnoj eliti (npr. odvažni poduzetnici, izumitelji, pisci, lukavi političari). Instinkt za očuvanjem je svojstven lavovima. Elite lavova vjeruju u dobar, postojan karakter te predanost i u njih spadaju čuvari tradicionalnih vrijednosti, religije i zaštitnici nacionalne časti.
Kao i za Pareta i za Franza Oppenheimera bi se moglo reći da je bio polihistor, sociolog i ekonomist. Kao i Pareto i u njegovoj teoriji važnu ulogu imaju dvije životinje – medvjedi i pčele. Smatrao je da se države uspostavljaju tek s pojavom nomadskih plemena koja su suštinski ratoborna. Nomadi se prema Oppenheimeru na početku ponašaju kao medvjedi kojima je važno uništiti neprijatelja, a onda se s razvojem države počinju ponašati kao pčelari – žive izrabljujući neprijatelje. Sociolog i ekonomist bio je i Thorstein Veblen. U svom najpoznatijem radu, klasiku ekonomske sociologije Teorija dokoličarske klase, on je pak koristio pojam grabežljivog instinkta kako bi opisao instinktivne težnje ljudi prema sticanju bogatstva i statusa, slično životinjama koje se bore za preživljavanje i dominaciju. Zovu zoomorfizma nisu odoljeli ni neki suvremeni društveni znanstvenici. Jedan od napoznatijih svakako je Nassim Nicholas Taleb koji je promovirao crnog labuda kao model kojim se objašnjava iznimno rijedak i nepredvidiv događaj s velikim društvenim posljedicama. Zanimljivo je da i u suvremenoj ekonomiji i ekonomskoj praksi postoji nekoliko uvriježenih zoomorfnih termina. Vjerojatno su najpoznatiji medvjeđe i bikovsko tržište dionica, lešinarski fondovi kao i vukovi na tržištu kapitala.
Životinje kao ljude posebice je proslavio Georg Orwell. U ovaj pregled moramo ga uključiti zbog dva razloga. Prvo, Iako formalno nije bio znanstvenik, kao uvjeren socijalist bio je jako zainteresiran za socijalna pitanja, a neka njegova djela sa socijalnom tematikom, primjerice Put do mola u Wiganu predstavljaju primjer solidne etnografije. Drugo, jedno od njegova dva najpoznatija djela – Životinjska farma – u kojem životinjski svijet i odnosi koji u njemu vladaju predstavljaju moderna totalitaristička društva najpoznatiji je primjer romansiranog zoomorfizma. Kao što je poznato Orwell u ovom djelu posredstvom životinjskih likova govori o klasnoj stratifikaciji, manipulaciji, očuvanju moći, podčinjavanju i nejednakosti. Podsjetimo, u ovom romanu vladajuću klasu predstavljaju svinje.
Na domaćem terenu svakako je najpoznatiji primjer zoomorfizma korištenog u kontekstu rasprave o društvenim odnosima onaj Radićev o guskama u magli. Ponašanje ove peradi koju je nekada uzgajalo svako kućanstvo u Radićevom rodnom kraju, a u kojem su magle koje stvara Sava prilično guste, vjerojatno je najpoznatija metafora za situaciju u kojoj se nalazio hrvatski narod prilikom ulaska u jugoslavensku zajednicu.
Mjesto na kojem se nalazila rodna kuća braće Radić u Desnom Trebarjevu.
No, da guske kao korisna metafora nisu za baciti ni u suvremenoj Hrvatskoj dokazuju Velimir Šonje i Kristijan Kotarski. U radu na temu klijentelizma navode da se državna i javna poduzeća tretiraju kao politički plijen i kontroliraju kao zlatne guske. Inače, kao što je iz basne poznato, zlatna guska nosila je svaki dan zlatno jaje sve do trenutka dok ju pohlepni vlasnik nije rasporio te je tako ubio, a time se i sam odveo u siromaštvo. Nasuprot njima, Draženu Laliću draži je primjer koji uključuje kravu. On konstatira da različite i međusobno povezane domaće elite tretiraju državu kao kravu muzaru.
Iz ovih, nekoliko autoru poznatih primjera, a vjerojatno ih ima mnogo više, izgledno je da je društvenim znanstvenicima svijet životinja predstavljao, a i dalje predstavlja, značajnu inspiraciju za opisivanje pojedinih društvenih obilježja i relacija u društvenom svijetu. Moglo bi se reći da je simbolička animalizacija društvenog svijeta jedan izuzetno šarmanti dio društveno-znanstvene analitike. Posebice one koja je usmjerena na utvrđivanje nekih latentnih društvenih obilježja ili izlučivanje latentnih konstrukata i koncepata o prirodi društvenog svijeta. Shodno tome, nadam se da će životinje, bilo divlje, bilo domaće; vukovi, lavovi, lisice, medvjedi, zmije, labudovi, svinje, konji, guske, kao i mnoge druge, i u budućnosti biti dio ne samo prirodoslovnog već i društveno-znanstvenog svijeta.
