Hrvatska radnička klasa: kolektivni heroj Domovinskog rata
Iako sam odrastao u naselju u kojem je činilo većinu stanovništva, sa socijalističkim radništvom zapravo sam se upoznao u oblačnom i olovnom studenom 1991. Idućih pola godine dijelio sam svakodnevnicu s muškarcima u dobi između dvadeset i pedeset godina, uglavnom industrijskim radnicima iz nekog od zagrebačkih industrijskih kombinata. Uz studente i službenike, kao i druge kategorije onodobnih bijelih ovratnika, moji drugovi u tim turobnim danima bili su većinom radnici na traci, varioci, tokari, građevinci, dizaličari, bravari. Daleko od ikakvog ramboidnog imidža, uglavnom u šlampavo odjenutim, često prevelikim ili premalim odorama, neki u onim DDR žućkastim jaknama sa smeđim šarama (zvali smo ih „prepeličarske jakne“), s JNA kacigama s kojih su sastrugali crvenu zvijezdu i na njeno mjesto nalijepili hrvatski grb. Politički i nacionalno nimalo radikalni i u pravilu nevični oružju, činili su u to vrijeme većinu moje, kao i ostalih postrojbi Hrvatske vojske. Bili su to obiteljski ljudi, za ono vrijeme prosječnog ekonomskog statusa, većinom pritisnuti egzistencijalnim brigama, tjeskobom i strahom – bilo strahom za svoj život, bilo za živote onih koje su ostavili kući. Stoga su mnogi od njih, pa čak i oni koji nisu bili vjernici, na neki dio svoje odore vezivali krunicu. Skoro svi su pušili. U pravilu stošu, York ili Croatiju, a dan bi u velikom broju započinjali s mirogojčekom ili Lavovom pa tek onda s kavom. Ovi ljudi, koji su nekoliko mjeseci prije ustajali u pet ujutro ne bi li do 15 navodno izgrađivali socijalizam podnijeli su najveću žrtvu u Domovinskom ratu.
Naime, iako je hrvatsko društvo u ratnim godinama odlikovao visoki stupanj moralnog jedinstva tj. obilježavala ga je spremnost svih društvenih slojeva na podnošenje žrtve pa su se stoga patriotskoj dužnosti masovno odazvali ljudi različitog ekonomskog statusa, sociodemografskog i sociokulturnog profila, glavninu Hrvatske vojske u čitavom periodu ratnih zbivanja činili su pripadnici radničke klase. Razlog je jednostavan. Nakon osjetnog usporavanja ekonomskog rasta u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća[1], komunistička vlast pokušala je pronaći modalitete za novi razvojni zamah te je institucionalnim reformama sredinom sedamdesetih inaugurirana nova arhitektura samoupravnog socijalizma koja je trebala dati poticaj ekonomskom razvoju. Kako bi ispunili obećanja koja su pratila reforme i time ojačali svoj ideološki i politički legitimitet, komunistički vlastodršci počeli su promicati specifičan koncept gospodarskog razvoja. Sekulić[2] navodi da je političkim odlukama favoriziran rast zapošljavanja u sektorima koje je popunjavalo manualno radništvo. Zbog toga su znatno povećane industrijske investicije s ciljem izgradnje velikih kapaciteta u energetici, ekstraktivnoj industriji, metalurgiji i baznoj kemiji što je rezultiralo masovnim zapošljavanjem različitih frakcija industrijske radničke klase. Posljedično tome, početak Domovinskog rata Hrvatska je dočekala s društvenom strukturom u kojoj je izrazito dominiralo radništvo. Prema analizama Krešimira Peračkovića, 1991. godine u društvenoj strukturi Hrvatske klasični industrijski proleterijat brojao je oko 600.000 pripadnika, tj. sačinjavao je cca. 1/3 društvenog korpusa dok je šire definirana radnička klasa koju su uz industrijske radnike činili i radnici u građevinarstvu, uslugama i trgovini kao i radnici bez zanimanja činila nešto više od 50% društvenog korpusa. Stoga je logično da je, uzimajući u obzir određene regionalne specifičnosti bojišnice, u ljudstvu Hrvatske vojske na generalnoj razini prevladavalo radništvo. Na to ukazuju i podaci o stručnoj spremi i djelatnosti hrvatskih branitelja u studiji koju su objavili Ministarstvo hrvatskih branitelja i DZS temeljem popisa iz 2011. godine. Predočeni podaci upućuju da je u odnosu na opću populaciju značajno veći udio hrvatskih branitelja 2011. imao završeno srednjoškolsko obrazovanje, dok je bitno niži bio udio onih koji nisu završili osnovnu školu[3]. Iako podaci ne govore o tome, gotovo je sigurno da je u velikoj većini riječ o srednjoškolskim kvalifikacijama stečenim u nekoj od škola usmjerenog obrazovanja za industrijska zanimanja ili, nešto ranije, u školama učenika u privredi, tj. u institucijama koje su školovale kadrove za tipične radničke poslove samoupravnog socijalizma.
Slika 1: Obrazovna struktura hrvatskih branitelja (Ministarstvo branitelja i DZS 2017.)
Prema ovom izvješću, i nakon završetka Domovinskog rata (2011.), najveći broj hrvatskih branitelja bio je zaposlen u prerađivačkoj industriji (20,8%). Uz djelatnost javne uprave i obrane, što je i razumljivo je s obzirom na činjenicu da je veliki broj branitelja nakon rata ostao zaposlen u Hrvatskoj vojsci, sljedeće tri važne djelatnosti s udjelom zaposlenih branitelja od oko 10% bile su građevinarstvo, trgovina te prijevoz i skladištenje.
Dakle, ako u novijoj hrvatskoj povijesti postoji kolektivni akter kojem je moguće pripisati herojski status, onda je to svakako kasnosocijalistički proletarijat – oni koji su krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a onda većinski i nakon rata, činili radničku klasu. Dva su osnovna razloga zbog kojih zaslužuju nacionalno kolektivno odličje. Prvo, u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća ovaj brojčano najveći kolektivni akter u kojeg se partija zaklinjala i u čije ime je navodno razvijala socijalizam, okrenuo je palac dolje socijalističkom ideološkom narativu te svojim političkim izborom na prvim demokratskim izborima kao i glasom za državnu samostalnost na referendumu delegitimirao socijalistički politički sustav i Jugoslaviju kao državnu zajednicu. I drugo, kada je postalo i više nego očito da politički projekt uspostave suverene nacionalne države neće proći bez izrazitijeg oružanog sukoba s JNA, bez sukoba s militarističkom komponentom komunističkog jugoslavenstva i oružanim čuvarom institucionaliziranog socijalističkog poretka[4], hrvatsko radništvo u velikom broju stavilo se na raspolaganje obrani zemlje, tj. sukladno logici demografske većine činilo je glavninu ljudstva Hrvatske vojske. Upravo je ta odlučnost hrvatskih radnika da u prvim godinama agresije u velikom broju stanu u prve obrambene redove stvorila preduvjete da se u idućim godinama razvije snažna, racionalno organizirana, birokratski učinkovito ustrojena te dobro naoružana vojna sila koja je u kolovozu 1995. godine uspješno vratila okupirana područja u ustavno-pravne okvire Republike Hrvatske.
Shodno navedenom, a govoreći u terminima svojstvenim teorijama o prijeđenom putu, mogli bismo konstatirati da je hrvatska radnička klasa iz osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća odigrala dvije krucijalne uloge u razvojnoj putanji suvremene hrvatske države. Prvo, njen doprinos u promjeni političke vlasti 1990. godine (izbori) i želja za stvaranjem samostalne države (referendum) stvorio je inicijalne uvjete za državno osamostaljenje. I drugo, njen angažman u ratnim zbivanjima značajno je doprinio ratnoj pobjedi, tj. doprinio je događaju koji je u povijesnom nizu imao funkciju „samopojvačavajuće sekvence“, događaju koji je u potpunosti fiksirao odabrani put državnog razvoja. To je put koji je kretao od jedne od republika u sastavu socijalističke federacije prema samostalnoj državi u okviru Europske unije.
Time ujedno na vidjelo dolazi povijesni paradoks. Suprotno dominantnom socijalističkom narativu o radničkoj klasi kao predvodniku revolucionarnih promjena kojima je u Drugom svjetskom ratu stvorena socijalistička inačica Jugoslavije, njena uloga, barem s hrvatske strane, puno je značajnija u procesu disolucije ove državne tvorbe. Naime, glavni akter partizanske pobjede i društvenih promjena koje su uslijedile nakon toga bile su seljačke mase, a ne predratno radništvo budući da je ono u to vrijeme činilo izrazitu društvenu manjinu. Radnička klasa u Hrvatskoj, kao i u ostalim federalnim jedinicama, kao dominantni društveni sloj nastala je iz seljaštva koje je zbog zahtjeva socijalističke modernizacije tijekom četiri desetljeća permanentno preseljavano u gradove i političkim odlukama transformirano u industrijske radnike. Paradoksalno je da je hrvatska socijalistička radnička klasa, stvorena prema ideološkim konceptima jugoslavenskog socijalizma, uslijed svog masovnog sudjelovanja u političkim i ratnim zbivanjima u Hrvatskoj 90-95, u konačnici bila grobar političkog i ekonomskog poretka kao i države stvorene u njeno ime.
Za mnoge države i za mnoge nacije ratovi su ključni trenuci u njihovoj povijesti. Tako je i s Hrvatskom. Domovinski rat nedvojbeno je prijelomni događaj za opstojnost suverene hrvatske države i za konsolidaciju suvremene hrvatske nacije. Najbrojniji, a stoga i ključan, kolektivni akter tog događaja bila je hrvatska radnička klasa.
[1] Npr., prema izračunima akademika Vladimira Stipetića, objavljenima u knjizi Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva (2012), verižni indeksi rasta BDP-a po glavi stanovnika Hrvatske u drugoj polovini 1960-ih su sljedeći: 102,9 1965. godine, 103,7 1966., 100 1967., 101,1 1968. i 104,8 1969. Godine. Branko Horvat navodi da je u razdoblju 1955.–1964. nepoljoprivredna proizvodnja u Jugoslaviji rasla po stopi oko 11% godišnje, dok se u razdoblju 1965.–1974. stopa rasta prepolovila na 5,5%. Ekonomske analize Aleksandra Vacića, provedene krajem 1980-ih i temeljene na podacima Ekonomske komisije UN-a, pokazuju da se prema kriteriju razine procijenjenog BDP-a po stanovniku 1950. Jugoslavija među dvadeset pet europskih država nalazila na 22. poziciji, dok je 1970. zauzimala 25. Poziciju.
[2] Sekulić, Duško. 1990. “Samoupravni” i “etatistički” model razvoja. U: Modernost i modernizacija: zbornik radova, prir. Rade Kalanj. Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske. Str. 27–43.
[3] Na to upućuju i neki drugi izvori. Primjerice, u članku Obrazovanje branitelja: hrvatski gospodarski izazov i potencijal za 21. Stoljeće iz 1998. godine Bošnjak navodi da u obrazovnoj strukturi braniteljske populacije prevladavaju osobe sa SSS (65%), dok je onih sa NSS 17%.
[4] Među uzroke rata u Hrvatskoj Žunec uvrštava i ulogu JNA. Kao jednu od njenih glavnih značajki izdvaja komunističku indoktriniranost njenog vodstva i cijelog vojnog sustava. Primjerice 1990. godine 96% časničkog kadra i 50% civilnog osoblja zaposlenog u JNA bili su članovi SKJ. Posebna organizacija JNA bila je u rangu republičke partijske organizacije i sudjelovala je kao nezavisni čimbenik u radu federalne komunističke organizacije. Žunec navodi da je tisuće časnika JNA svakodnevno bilo na različitim političko-partijskim dužnostima ostvarujući na taj način kontrolu nad civilnim institucijama i zadovoljavanje političkih i materijalnih interesa JNA.
