Postoji li još uvijek išta nalik Durkhemovoj općoj sociologiji?
Način na koji je Emil Durkheim shvaćao sociologiju ostavio je dubok trag u ovoj znanosti. To se ne odnosi samo na određenje predmeta njenog proučavanja, na „društvene činjenice“ koje treba promatrati kao „stvari“, već i na omeđivanje prostora njenog bavljenja kao i na uspostavljanje njenog odnosa s drugim znanostima. O tome je vrlo iscrpno u pogovoru knjige Sociologija i filozofija (Jesenski i Truk, 2012) pisao prof. Rade Kalanj.
Durkheim je društvo vidio kao cjelinu koju tvore dijelovi pa je stoga i smatrao da se zadaća sociologije sastoji u tome da raščlanjuje tu cjelinu. Stoga je kao jedno od ključnih područja sociologije odredio ono koje se bavi socijalnom morfologijom. Kalanj ističe da o važnosti koju je Durkheim pridavao morfološkoj perspektivi jasno govori i činjenica da je u drugom svesku Sociološkog godišnjaka (1899), časopisa kojeg je pokrenuo, uvedena nova bibliografska rubrika pod nazivom morfologija.
Socijalnu morfologiju tj. proučavanje materijalnih oblika društva nadopunjuje socijalna fiziologija. Ona je izraz kolektivnog života. Proučava životne manifestacije društva, a obuhvaća mnoštvo posebnih znanosti – sociologiju religije, sociologiju morala, sociologiju prava, ekonomsku sociologiju itd.
Dakle, već u sam osvit razvoja sociologije Durkheim naglašava važnost posebnih sociologija, tj. uviđa da kompleksnost društvenog života mora rezultirati kompleksnom sociološkom nomenklaturom. No, pri tom on važno mjesto ostavlja i za opću sociologiju. Kalanj navodi da ju Durkheim drži kao sintezu posebnih znanosti, kao specijalnu znanost koja se dodaje posebnim disciplinama, a koja daje odgovore na pitanja na koja ne mogu odgovoriti ni povjesničari, ni demografi, ni ekonomisti, tj. svi oni koji bi se trebali baviti posebnim sociologijama. Prema Durkheimu predmet opće sociologije, nužno različite od posebnih sociologija, jasno je određen ako se shvati da se srodnost među društvenim fenomenima objašnjava njihovim zajedničkim podrijetlom, ako se pođe od pretpostavke da postoji „jedna posvuda prisutna elementarna činjenica koja je izvor svega i koja začuđujuće objašnjava jedinstvo kolektivnog života“. Naime, Durkheim je smatrao da sve društvene činjenice moraju imati određene zajedničke značajke, određeno zajedničko podrijetlo (on ih je prvenstveno vidio u religijskim ritualima). Dakle, predmet opće sociologije je pronalaženja opće činjenice koja je supstrat društvenih pojava, koja čini njihovu osnovnu tvorbenu građu. Moglo bi se konstatirati kako je smatrao da se opća sociologija mora „usijecati“ u posebne sociologije budući da se ona bavi onim što bi se u suvremenom društveno-znanstvenom statističkom rječniku pronašlo pod pojmom opći faktor.
Grob Emila Durkheima na pariškom groblju Montparnasse
Ono što je Durkheim namijenio općoj sociologiji danas bi se moglo izraziti kao potreba da se spoznaje specifičnih socioloških subdisciplina tumače uzimajući u obzir jedno šire društveno, kulturno, političko ili ekonomsko zaleđe. To znači da bi poštivanje ovog Durkheimovog načela bavljenja sociologijom u suvremenim okolnostima podrazumijevalo potrebu da se specifične, često matematičko-formalizirane, spoznaje suvremenih posebnih sociologija impregniraju s uvidima koji nadilaze njihovu discipliniranu ograničenost. To bi opet značilo da suvremena sociologija treba snažnije potencirati objedinjavanje spoznaja do kojih dolaze posebne discipline koje proučavaju specifična društvena polja. U suprotnom bi sociologija mogla postati eksplanatorno slabašna te bi mogla izgubiti važno ishodište svoje relevantnosti.
Na žalost, sve više mi se čini da je u trenutnoj konstelaciji prakticiranja društvenih znanosti ovaj Durkheimov ideal prilično udaljen od mogućnosti ostvarenja. Učahurenost u mikrosvjetove posebnih, sve snažnije atomiziranih socioloških subdisciplina i njihovih specifičnih teorijskih i metodskih kanona odmiče sociologe od ovakvog prakticiranja sociologije. Oni sve manje izlaze iz okvira socioloških subdisciplina u kojima djeluju. Sve se manje napora ulaže u to da se objašnjenje društvenih fenomena kojima se bave posebne sociologije potraži u širem kontekstu – u politološkim, ekonomskim, tehnološkim, geopolitičkim ili kulturalnim okolnostima, upravo u onome što bi bila suština opće sociologije. Time su na gubitku i sve brojnije posebne sociologije budući da ostaju sve snažnije usidrene u svojim parcijaliziranim svjetovima, ne izlaze izvan njih, sve su manjeg epistemološkog obuhvata, a objašnjenja koja pružaju sve su više redukcionistička. U konačnici, na taj način gubi i sociologija kao znanost – iz njenog fokusa izmiče se društvo kao totalitet, ona gubi svoju holističnost, iz računice ispušta „društveni supstrat“, ono što bi trebalo činiti glavnu os njene diferencijacije u odnosu na druge društvene znanosti. Čini mi se da zbog toga sociologija kao znanost mnogima postaje sve manje zanimljiva.
Ivan Burić
Izv. prof. dr. sc. Ivan Burić rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je stekao i titulu doktora znanosti. Od 1994. do 2014. radio je na poslovima istraživanja javnog mnijenja, medija i tržišta, najduže na poziciji direktora istraživanja u agenciji Ipsos. U tom periodu vodio je više stotina istraživačkih projekata za potrebe domaćih i međunarodnih institucija, organizacija i poslovnih subjekata. Od 2005. do 2014. kao vanjski predavač predavao je na Sveučilištu Vern. Od 2014. godine stalno je zaposlen na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Autor je triju knjiga i dobitnik nagrade Zaklade Hanžeković za 2016. godinu.