Što nisu fokus grupe i što je potrebno za njihovo uspješno prakticiranje?
Fokus grupe nisu šest, sedam ili osam individualnih intervjua provedenih u grupi.
Prema mojem iskustvu, a u životu sam sigurno pripremio, vodio i obradio više od dvjesto grupa, pred istraživača se vrlo često postavlja zahtjev da umjesto grupne diskusije zapravo provodi individualne intervjue s pojedincima okupljenim na jednom mjestu. Pri tom se istraživaču uglavnom i sugerira da je potrebno „proći sva pitanja“ koja su predviđena u vodiču / protokolu za moderiranje grupa, a sam protokol izgleda kao vodič za otvoreni strukturirani intervju ili kao anketni upitnik s otvorenim pitanjima. Ovakvi zahtjevi najčešće su prisutni u komercijalnim, primijenjenim društvenim istraživanjima. Prisutni su toga što pojedini naručitelji takvih istraživanja (istraživanja tržišta, javnog mnijenja i medija) u potpunosti ne poznaju spoznajne mogućnosti i temeljna obilježja kvalitativnih metoda u društvenim znanostima.
Kako uslijed pritiska naručitelja istraživači obično žele što revnije ispoštovati ovakve zahtjeve tako i fokus grupe u mnogim slučajevima ne ispunjavaju jednu od svoje dvije osnovne svrhe – ne generiraju adekvatnu grupnu koheziju i grupnu dinamiku koja rezultira snježnom grudom spoznaja. Stoga se u mnogim slučajevima ne ispunjava ni druga generalna svrha fokus grupa – prikupljanje željenih spoznaja o temi istraživanja.
Upravo kao najkvalitetnije grupne diskusije u mojoj istraživačkoj praksi pamtim one u kojima sam veliki dio vremena samo slušao, promatrao, otvarao nove teme i eventualno postavljao potpitanja. U tim grupama dogodio se „rad grupe“, a količina prikupljenih, kvalitetnih informacija i spoznaja bila je znatno veća nego u slučajevima kada sam zbog pritiska naručitelja istraživanja morao striktnije poštivati pitanja predviđena u vodiču.
Budući da je „rad grupe“ ključni moment ove metode, specifična i krucijalna koristi koja proizlazi iz njenog prakticiranja, nema potrebe da istraživači detaljiziraju s vodičem. Vodič za fokus grupe nije upitnik. On je zapravo smjerokaz tijeka diskusije. On je prvenstveno sustav natuknica i uputa o ciljevima istraživanja, o generalnim istraživačkim pitanjima. Vodič ili protokol za vođenje grupnih diskusija pomaže moderatoru da usmjerava diskusiju u željenom smjeru. On nije eksplicitni popis pitanja koja je potrebno postaviti diskutantima.
Fokus grupe također nisu metoda kojom će se prikupiti iskazi pojedinaca o temi / predmetu istraživanja, od kojih će pojedine, za koje procjeni da su zbog nekog razloga adekvatni, istraživač od riječi do riječi prenijeti u istraživačkom izvještaju kako bi njima potvrdio neki svoj zaključak.
Fokus grupe su metoda u kojima su iskazi ili svjedočenja „empirijski podaci“ koji služe kao noseći elementi spoznajnog procesa, i to procesa koji ima obilježja onog što Anthony Giddens opisuje kao dvostruka hermeneutika – proces kojim se laička iskustva i laički koncepti pretvaraju u diskurzivno drugačije (znanstvene, upravljačke, konzultantske) koncepte. Stoga i istraživanja koja se provode metodom fokus grupa trebaju poštivati određene propozicije koje omogućuju generiranje kvalitetnih spoznaja i valjano zaključivanje, a koje su razvijene u metodologiji kvalitativnih društvenih istraživanja. Na žalost, u primijenjenim društvenim istraživanjima često se ne obraća previše pažnje na takve metodološke formalnosti. Primjerice, fokus grupe kao i svaka druga kvalitativna metoda istraživanja primarno je induktivnog karaktera. Stoga je glavni spoznajni cilj fokus grupa temeljem prikupljenih podataka generirati neki teorijski konstrukt više razine općenitosti koji će pojedinačne podatke objedinit, sintetizirati, tj. koji će pružiti mogućnost boljeg razumijevanja njihovog odnosa. Postoji niz metodoloških principa koji pomažu u ovom postupku, prije svega oni koji su fundirani u okviru utemeljene teorije (Grounded Theory). Ova teorija promiče nekoliko osnovnih načela u provedbi kvalitativnih istraživanja, a od kojih ćemo ovdje istaknuti kodiranje, „kruženje po podacima“ i izgradnja konceptualnog okvira kao krajnje svrhe analize. Međutim, istraživači koji provode komercijalna istraživanja ove momente uglavnom zapostavljaju. Prvenstveno zbog toga što se fokus grupe često koncipiraju kao fast food istraživanje koje treba ad-hoc osmisliti i brzo provesti, pa se onda i obradi podataka posvećuje minimalna pažnja. Napravi se nekoliko grupa, a obradi i analizi podatka posveti se nekoliko dana. Posljedica toga je da se spoznajno ostaje na površinskoj razini – donesu se neki općeniti zaključci koji se onda garniraju s par individualnih citata te se sve to upakira u atraktivni PowerPoint dokument.
Iako primijenjena istraživanja zbog svojih tipičnih ciljeva i dinamike ne mogu niti ne moraju u potpunosti ispunjavati sve znanstveno-metodološke formalnosti svojstvene akademskim istraživanjima, spoznajna kvaliteta komercijalnih fokus grupa mogla bi biti bolja kada bi se njihovi praktikanti čvršće držali glavnih metodoloških načela svojstvenim kvalitativnim istraživačkim metodama. Prije svega to se odnosi na proces kodiranja.
Bez obzira što produžava vrijeme potrebno za analizu podataka kodiranje doprinosi smanjenju subjektivnosti u interpretativnom procesu te olakšava zaključivanje. Na temelju čak i jednostavnog, tzv. baznog kodiranja, puno je vjerojatnije da će „koncept izrasti iz podataka“. Istraživači će jednostavnije predočiti svoje spoznaje, zaključci će biti transparentniji, tj. biti će razvidnije kako su utemeljeni u podacima.
Nasuprot toga, u istraživanjima koja se provode u sklopu akademskih znanstvenih projekata situacija je stubokom drugačija. Prema mom mišljenju takva istraživanja često su snažno saturirana sve kompleksnijim metodološkim formalizmima s kojima se u spoznajnom smislu puno toga ne dobiva. Inzistira se na specifičnim protokolima, različitim nivoima kodiranja, na različitim pravilima validacije podataka i spoznaja. Povećava se broj fancy termina, različitih metodoloških normi i analitičkih protokola. Čini mi se da njihova proliferacija u analitičkom smislu zapravo ne donosi ništa previše korisno već da prvenstveno služi kako bi se opravdao znanstveni legitimitet kvalitativnih metoda i „znanstvenost“ njihovih praktikanata. No problem je u tome što su pravila i protokoli, posebice oni u vezi obrade podataka (jedno od najbesmislenijih i najmanje korisnih odnosi se na tzv. kodiranje „red po red“ transkripta) kao i oni u vezi validacije spoznaja od male koristi ukoliko same grupne diskusije nisu kvalitetno provedene, tj. ukoliko se nije dogodio „rad grupe“, ukoliko grupe nisu generirale bogatstvo informacija, bogatu količina stavova, iskustva, svjedočenja, mišljenja. A to je moguće samo ukoliko je istraživač-moderator znalac u problematici koja se istražuje, znalac u vođenju grupa kao i osoba talentirana za rad u tako kompleksnom mikro-socijalnom okružju kao što su grupne diskusije. Pri tom „biti znalac“ u vođenju grupa prvenstveno podrazumijeva bogato iskustvo, sate provedene u grupnim diskusijama, dok talent podrazumijeva niz uglavnom urođenih osobina kao što su ekstrovertiranost, komunikativnost, duhovitost, druželjubivost, dobrohotnost, spontanost, sposobnost zapažanja sitnica, brzinu reakcije i sl. Drugim riječima, podrazumijeva pojedine komponente socijalne i emocionalne inteligencije istraživača.
To ujedno znači da su za uspješnu realizaciju istraživanja posredstvom fokus grupa potrebne sposobnosti koje se teško mogu „udžbenički naučiti“. Udžbenička pravila su načelna i malo znače u uobičajenim, u mnogim slučajevima nepovoljnim grupnim situacijama, a koje variraju od nezainteresiranosti sudionika, njihove nemogućnosti da se udalje od uobičajenih perspektiva do šutnje, prevelikog emotivnog angažmana i polarizacije stavova. Stoga je vođenje grupa uglavnom stvar snalaženja u trenutku, otvorenosti moderatora, njegovih verbalnih sposobnosti, intuitivnosti, emocionalnih i socijalnih karakteristika ali i njegovog autoriteta. I sve to multiplicirano iskustvom. Upravo su to najvažnije predispozicije za istraživanje posredstvom fokus grupa. Stvaranje dobre grupne kohezije i dinamike, eksplicitno i implicitno slušanje, neutraliziranje „bully-a“, angažiranje „spavača“, pravovremeno otvaranje relevantnih potpitanja, odmicanje od protokola da bi se otvorilo novo istraživačko pitanje koje nije bilo predviđeno nacrtom, a čije je otvaranje bitno za realizaciju već postavljenih ciljeva, to se ne može naučiti niti standardizirati, niti se može uokviriti nekim metodološkim normama. Bez svega toga je i svako naknadno metodološko formaliziranje zapravo bespredmetno. Ukoliko moderator sa svojim radom ne stvori preduvjete za generiranje bogatstva kvalitativnog materijala, napor uložen u pripremu istraživanja kao i napor uložen u obradu podataka od male je koristi.
Da zaključim. Fokus grupe nisu šest, sedam ili osam individualnih intervjua provedenih u grupi. Nisu niti metoda kojom će se prikupiti iskazi pojedinaca o nekoj temi, od kojih će neke, za koje procjeni da su adekvatni zbog nekog razloga, istraživač od riječi do riječi prenijeti u istraživačkom izvještaju te njima legitimirati neki svoj zaključak. No, one nisu niti strogo formalizirana istraživačka metoda. Nisu metoda koju je moguće uokviriti strogim normama čije poštivanje jamči valjane spoznaje i ispravne zaključke. Zapravo, fokus grupe su metoda istraživanja koju je teško naučiti. Za uspješno provođenje istraživanja posredstvom ove metode važnija je osobnost istraživača, iskustvo i talent nego striktno poznavanje različitih formalnih metodoloških pravila.
Ivan Burić
Izv. prof. dr. sc. Ivan Burić rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je stekao i titulu doktora znanosti. Od 1994. do 2014. radio je na poslovima istraživanja javnog mnijenja, medija i tržišta, najduže na poziciji direktora istraživanja u agenciji Ipsos. U tom periodu vodio je više stotina istraživačkih projekata za potrebe domaćih i međunarodnih institucija, organizacija i poslovnih subjekata. Od 2005. do 2014. kao vanjski predavač predavao je na Sveučilištu Vern. Od 2014. godine stalno je zaposlen na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Autor je triju knjiga i dobitnik nagrade Zaklade Hanžeković za 2016. godinu.